Mnogo je kiše palo prethodnih dana. Zatim je počeo da pada sneg i pirotski kraj je konačno dobio zimski ambijent. Kada sam u petak popodne, vraćajući se s posla, video koliko je velika Gradašnička reka kod Malog mosta, poželeo sam da u narednom periodu obiđem nekoliko zanimljivih mesta u njenom gornjem toku.
Veoma retko na relacije odlazim peške, od svoje kuće. Za kraj novogodišnjih praznika jedna upravo takva relacija, posle dužeg vremena u nečijem društvu. Ovog puta sam sa svojim kumom Marjanom otišao do Berilovca, sela ili bolje reći prigradskog naselja na severoistočnom obodu Pirota, i do jednog lepog mesta u njegovoj okolini.
Obožavam da novogodišnja jutra provodim u prirodi. Dok svi spavaju, umorni i mamurni nakon dočeka Nove godine, ja odem na mesto koje želim da posetim i uživam u miru i lepoti okruženja. Još ako je vreme lepo i sunčano, kao ovog 1. januara, svi preduslovi za nezaboravan doživljaj su ispunjeni. Ovog puta sam ostvario svoju davnu želju i peške prošao kroz najuži i najatraktivniji deo Sićevačke klisure koji se naziva i Gradištanski kanjon.
Prepodne poslednjeg dana 2020. sam proveo u blizini granice sa Bugarskom. Ponovio sam relaciju od pre devet godina i posmatrao teritoriju susedne zemlje sa nadom da će se situacija sa virusom korona srediti u 2021. i da ćemo ponovo moći slobodno da putujemo u inostranstvo.
Pre par godina sam na oglasnoj tabli u centru Babušnice slučajno video poziv da se dobrotvornim prilozima pomogne obnova stare seoske crkve u selu Radinjincu. Do tada sam nekoliko puta obilazio ovo selo, najviše zbog kanjona Stolske reke, ali za postojanje crkve u njemu nisam znao. Poslednje nedelje 2020. sam je posetio i obradovao se činjenicom da je uspešno renovirana.
Do sada sam u člancima na svom blogu nekoliko puta pisao o zanimljivim mestima u okolini sela Nišora: spomenik u mestu Vrba, Srpski kladenac, gater i Crkva Svetog Đorđa. Ovog puta malo više o samom selu, ali i neizostavna šetnja krajem u njegovoj neposrednoj blizini.
Posle naporne pešačke relacije na padinama Stare planine, već sutradan sam se našao u drugom delu pirotske opštine. I vremenski uslovi su bili drugačiji - ovoga puta bilo je hladnije, a viši delovi planina su veći deo dana proveli pod maglom. Kao i mnogo puta do sada, planirana opuštajuća relacija se pretvorila u malu avanturu i potragu za mestom o kojem na internetu postoji samo nekoliko fotografija.
Cilj je bio ponoviti relaciju iz aprila 2015. i posetiti jedan predivan, ali i zabačen i nenastanjen kraj na severu pirotske opštine. Ovog puta sam otišao i malo dalje i zašao na teritoriju susedne opštine Knjaževac. Prelepo vreme i prekrasan pogled na okolinu učinili su da mi ova relacija ostane u nezaboravnoj uspomeni.
Na samo pet minuta vožnje autom od centra grada, na oko 2.5 km udaljenosti, nalazi se jedno lepo mesto koje može da posluži za brzi beg iz grada i gužve. Ranije sam voleo da ga obilazim u rano proleće, kako bih brao mladu koprivu i livadsko zelje. Sada sam ga posetio u drugo doba godine i u sasvim drugačijim vremenskim uslovima.
Često odlazim na određena mesta tragom nekih priča u zavičajnoj literaturi. Namera mi je da ih pronađem, slikam i potvrdim ono što sam pročitao. Tako sam se, zainteresovan jednom reportažom na lokalnom internet portalu početkom ove godine, našao u Krupcu. Željena mesta nisam pronašao lako, ali sam ipak uspeo zahvaljujući svojoj upornosti. Zapamtite da ćete utoliko lakše pronaći neko mesto ukoliko o njemu imate više informacija.
Dan posle obilaska sela na granici pirotske i dimitrovgradske opštine, našao sam se u drugom delu Pirotskog okruga. Posetio sam najistočniji deo opštine Bela Palanka - sela Sinjac i Ljubatovicu, kao i dve isturene sinjačke mahale - Trešnjance i Stražu. Interesantno je da je prva od njih nekada bila samostalno selo, a da je druga oduvek predstavljala strateški važnu tačku na putu kojim su prolazili brojni osvajači.
Posle tronedeljne pauze evo me opet na terenu. Za početak sam se odlučio za jednu relaciju koja je trebala da bude svojevrsni test mojih trenutnih fizičkih sposobnosti. Do zabačenog pirotskog sela Planinice stigao sam iz dimitrovgradskog sela Gojin Dol, na način koji sam to uradio i 28. januara 2012.
Bio sam malo neodlučan oko ove relacije. Pošto je ova jesen relativno suva, znao sam da staroplaninski vodopadi nisu u svom pravom ,,izdanju''. Na kraju sam odlučio da idem, u tome me nije sprečila ni jutarnja magla. Rekao sam sebi, ako ništa drugo, uživaću u bojama jeseni i ,,čarobnoj šumi'' u dolini Terzijske reke. Nisam se prevario...
Kao što sam napisao na kraju poslednjeg članka, nakon povratka na put koji od skretanja za Boljev Dol vodi prema Izatovcima - ,,ovde se moja relacija tog dana nije završila''. Štaviše, počela je jedna nova avantura, sasvim neplanirana, jer sam tog jutra morao da promenim svoj prvobitni plan i da zbog jutarnje magle u višim delovima Stare planine odustanem od uspona na Boljevske vrhove.
Plan je bio da autom odem do dimitrovgradskog sela Kamenice i da odatle pređem planinski masiv na južnim obroncima Stare planine, koga čine Bilo i Boljevski vrhovi. Međutim, zbog guste jutarnje magle u višim delovima, odustao sam od svoje namere i relaciju prilagodio situaciji na terenu. Iskoristio sam priliku da obiđem nekoliko veoma zanimljivih mesta.
Ovo selo se nalazi na padinama Suve planine i pripada tzv. Gornjem Zaplanju. Mnogi ovaj kraj na zapadu opštine Babušnica nazivaju i Lužničkim Zaplanjem, mada se njegovi stanovnici dosta razlikuju od Lužničana po govoru, nošnji, običajima i drugim osobinama. Za Brestov Dol sam emotivno vezan jer predstavlja rodno selo mog dede po majci. Zbog toga osećam obavezu da vam ga predstavim na najbolji mogući način.
Nakon obilaska deponije Muntina padina, bolje reći njene okoline, produžio sam 6 km dalje lokalnim putem prema Beloj Palanci. Želja mi je bila da posetim jedno lepo mesto na kome nisam bio baš dugo. To je spoj dve najveće reke u pirotskom kraju. Nalazi se u neposrednoj blizini sela Staničenja.
Ponekad tokom odlazaka u prirodu ne postignete ono što ste želeli, iz najrazličitijih razloga. Neretko ste prinuđeni da menjate prvobitni plan i improvizujete relaciju. Nekada se jednostavno okrenete i vratite kući. Kakogod, uživate u prirodi koja vas okružuje, ona vas smiruje i vi zaboravljate na probleme koji vas okupiraju. Nešto slično mi se desilo prilikom posete jednom mestu koje se nalazi nadomak Pirota.
Planininski venac Vidliča se pruža severno od Pirota i Dimitrovgrada, sve do bugarske granice pa i dalje. Na neki način je potpuno nezavistan od glavnog venca Stare planine, ali je i povezan sa njim i praktično predstavlja njegov niži deo. Nadvisuje Pirotsku kotlinu, štiti je od hladnih vetrova sa severa i neizostavan je na razglednicama mog rodnog grada. Prilično je negostoljubiv zbog kraškog terena i velikog broja vrtača. Jedno od mesta na kome se može preći sa jedne na drugu stranu ove planine predstavlja tzv. Odorovski prelaz.
Iskusni planinari znaju da Stara planina u svojim dubokim dolovima ,,krije'' neke manje poznate, teško pristupačne i retko posećivane vodopade. Jedan od takvih je i Jovički vodopad, smešten u ,,srcu'' Arbinja i na padinama masiva Bratkove strane. Minulog vikenda osmelio sam se da u njegovo osvajanje krenem potpuno sam.
Ovo mesto se tek odnedavno nalazi na turističkoj mapi pirotske opštine. Za kratko vreme steklo je priličnu popularnost i samo za nekoliko meseci ga je posetio veliki broj ljudi, ne samo iz Pirota, već i iz cele Srbije. U ovom članku ću pokušati da što bolje opišem prilazni put do njega i da ga objektivno uporedim s jednim sličnim, ali i mnogo poznatijim mestom - vidikovcem Kozji kamen.
Prošle 2019. godine sam posetio Barje i Vezar, delove nekadašnjeg velikog sela Borova. Ovog puta prošao sam kružnom relacijom kroz treći deo tog sela - Bilo. Za razliku od 4. februara 2017, kada me dubok i neugažen sneg sprečio da obiđem Crkvu Svete Trojice, na padinama Perosa, sada nije bilo prepreka da ispunim i tu svoju želju.
Srbija je hodala 12. septembra povodom ,,Dana pešačenja''. Dan kasnije i ja sam hodao na mestu gde sam pre skoro tačnu godinu dana bio sa Milanom i Darkom. Ovog puta, umesto Trema, moj cilj bio je jedan drugi vrh na Suvoj planini - Sokolov kamen.
Toplo septembarsko popodne iskoristio sam da sa svojom ćerkom obiđem lepa i zanimljiva mesta u kanjonu Toplodolske reke, uzvodno od mesta gde se ova planinska lepotica spaja sa Visočicom i gradi reku Temšticu.
Kada sam u februaru ove godine pisao o atrakcijama na granici pirotske i knjaževačke opštine, spomenuo sam da se vodopad Bigar i bigrene kade na istoimenom potoku nalaze na teritoriji opštine Knjaževac, a da se Manastir Sveti Onufrije i ,,Ludo vrelo'' nalaze u opštini Pirot. U nedelju ujutru sam ispunio svoju davnu želju i do navedenih mesta stigao iz pirotskog sela Bazovika.
Kada sam 25. januara ove godine bio na Babinom zubu u društvu svojih kolega iz ,,Tajersa'', nije bilo nikakve naznake da će nas 2020. zadesiti velika nevolja u vidu korona-virusa. Nisam mogao ni da zamislim da ću, prilikom svog narednog dolaska na ovo prelepo mesto, zateći tako veliki broj ljudi iz čitave Srbije, koji deo svog godišnjeg odmora umesto na moru provode na našoj Staroj planini. Postavio sam sebi pitanje: da li će ovakav ,,eksplozivni'' razvoj turizma na Staroj trajati duže od jednog leta i biti prekretnica za neka buduća vremena?
Kada su se utisci slegli, mogu da pišem o svom doživljaju događaja, koji je u pojedinim medijima stekao epitet ,,udarnog'' za 15. avgust 2020. godine. Ostaće upamćen kao oličenje građanskog i ekološkog bunta protiv svih onih koji zarad svog profita žele da građanima Srbije uskrate pravo na zdrav život i prirodno okruženje, kao i protiv nemoći nadležnih državnih institucija da bahatost tih nazovi ,,investitora'' spreče. Tako će u moru loših stvari koje nas okružuju, Rakita ostati ona iskra nade koja će nas grejati i davati nam nadu da će nam kad-tad biti bolje.
Minulog vikenda sam posle osam godina obišao ovo prelepo mesto sa svojom porodicom. Složili smo se da su se od tada prilazni put i opšti utisak dosta promenili, uglavnom nabolje. Ovaj tekst je rezultat moje želje da vam ovo ,,must see'' mesto na Staroj planini, prirodni fenomen i turističku atrakciju, predstavim iz malo drugačijeg ugla.
Nedeljama smo se spremali za ovu relaciju. Samo dan pre, svi planovi su se izjalovili. Ja sam bio spreman da u avanturu i osvajanje preko 2000 metara nadmorske visine krenem potpuno sâm. Kada mi je kum Marjan potvrdio polazak, bio sam oduševljen. Znao sam da sledi naš najuspešniji zajednički planinarski poduhvat.
Uživam u otkrivanju novih lepih i zanimljivih mesta u kraju u kome živim. Na jedno takvo mesto me odvela ćerka, koja tamo danima odlazi na kupanje i sunčanje sa svojim društvom. Od centra Pirota je udaljeno svega 4 km. Kako ona kaže, cena taksija u jednom smeru iz centra grada je svega 150 din, može se biciklom za 20-ak minuta, a kolima smo bili tamo posle nepuna 10 minuta.
Milan i ja smo nameravali da nedeljno prepodne provedemo u potrazi za jednim mestom izuzetne lepote. Nalazi se praktično u ,,predvorju'' Stare planine i predstavlja moju dugogodišnju želju. Znao sam da ćemo tamo sresti jednog interesantnog čoveka, pravog modernog ,,Robinzona'', ali nisam mogao ni da pomislim da će poseta njegovom ,,carstvu'' na nas ostaviti tako jak utisak.
Posle pauze, evo me opet na Staroj planini, u društvu dragih prijatelja. Za podizanje forme, pred zahtevnije avanture, izabrana je poseta jednom lepom mestu na koje se relativno lako dolazi. To je Pakleški vrh, visine 1301 m. Svoje ime je dobio po selu Pakleštici, ali je do njega najlakše doći iz Dojkinaca.
Nakon posete lužničkom kraju i obilaska Manastira Sveta Petka, popodne sam proveo u drugom delu Pirotskog okruga, ovog puta sa svojom ćerkom Dunjom. Uživali smo u lepom vremenu i prelepim pejzažima na obalama jednog od dva Smilovska jezera u opštini Dimitrovgrad.
Poslednji dan mini-godišnjeg odmora trebalo je provesti na pravi način. Najpre sam rešio da obiđem jedno mesto koje je Lužničanima dobro poznato, ali o kome moji Piroćanci malo znaju. To je jedan od samo dva manastira koji se nalaze u opštini Babušnica. U prilog njegovoj lepoti i značaju je i činjenica da ga je nedavno posetila premijerka Srbije, za vreme posete selu iz kojeg potiče njena majka.
Pirot i Niš su od novembra 2019. povezani modernim auto-putem koji na deonici između Crvene Reke i Bancareva prolazi kroz živopisne predele i omogućava uživanje u lepim pejzažima. Moja ćerka Dunja i ja smo odlučili da se nakon obavljenog posla u Nišu vratimo u Pirot ,,starom'' magistralom i da usput posetimo nekoliko lepih i zanimljivih mesta.
Poseta ovim selima bila je odavno zacrtana za 30. maj ove godine. U planu je bilo da tog dana Milan i ja odemo u Kozju, na slavu kod mog prijatelja Dejana. On živi i radi u Smederevu, a po majci je poreklom iz ovog sela. Sticajem okolnosti (korona, obaveze na poslu), to se nije desilo. Tako sam u Milanovom društvu krenuo u opuštenu šetnju do Kozje dvadesetak dana kasnije.
Ako je Stolski kamen ili Golemi stol obeležje lužničkog kraja, onda je Basarski kamen, vidikovac severoistočno od Pirota, jedan od najznačajnijih prirodnih objekata u okruženju Pirotske kotline. Nalazi se u pozadini mnogih fotografija i razglednica, dominira svojom visinom i privlači znatiželjnike atraktivnim izgledom.
Dok smo se nakon obilaska Skokova približavali Strelcu, putem koji vodi iz njegove mahale Laleševac, u sebi sam se zahvaljivao Bogu i našem vodiču - Aci Radenkoviću, što se vraćamo nepovređeni. Ova relacija me podstakla na razmišljanje i definitivno ću posle nje imati drugačiji odnos prema prirodi i njenim zakonima, kao i prema atraktivnim ali i opasnim mestima kojima nas ona mami.
Postoje relacije za koje u startu znate da su veoma naporne i da ih pohodi malo ljudi. Takođe, znate da ćete tokom takve relacije uživati svim čulima u lepoti krajeva kroz koje prolazite i da ćete vrhunac te lepote doživeti na krajnjem odredištu. Tada osećate da ste nagrađeni za proliveni znoj i svaki pedalj teškog terena koji ste prevalili. U jednu takvu avanturu uputio sam se sa svojim drugom i kolegom Milanom Jovanovićem.
Posle par ,,kišnih'' relacija, konačno lepo vreme minulog vikenda. Grupa meni veoma dragih osoba iskoristila ga je na najbolji mogući način - istraživanjem sliva Javorske reke i pešačkom potragom za nekim od najudaljenijih staroplaninskih vodopada. Ne mogu se porediti po visini sa Donjim Piljskim, Kaluđerskim ili Velikim Koprenskim vodopadom, ali uz sve pomenute, još neke nedovoljno ,,promovisane'' i čuveni vodopad Tupavicu, svakako spadaju u najlepše u našoj zemlji.
Drugi dan zaredom kiša je odredila tok relacije, na koju sam krenuo ovog puta s Milanom. Srećom, nije bilo hladno pa smo obišli dva udaljena babušnička sela. Ista ta kiša, koja me prethodnog dana onemogućila da zađem dublje u dolinu Petrove reke kod Crnoklišta, sprečila nas je da jedan lep izlet zaokružimo i usponom na Našuškovički kamen.
Krajnji severozapadni deo Pirotske kotline predstavlja omanja Đurđevpoljska kotlina. Prostire se od meandra Nišave nedaleko od tzv. Sopotske petlje do ulaska u tesnac koji kod belopalanačkog sela Sinjac formira reka Nišava. Na mestu gde se dolina Petrove reke spaja sa Đurđevpoljskom kotlinom, smestilo se Crnoklište, pirotsko selo sa najmanjom nadmorskom visinom (između 330 i 360 m).
Selo Vlasi se nalazi na oko 24 km od Pirota, pored puta koji povezuje Sukovo sa Zvonačkom Banjom. Smešteno je ispod strmog odseka Vlaške planine koji mu daje izuzetno atraktivan izgled. Jedna od najpoznatijih pećina u opštini Pirot, Vetrena dupka, nalazi se upravo u ataru ovog lepog sela.
Neobična relacija. Lepo prolećno prepodne proveo sam u šetnji južnim obodom grada. Posetio sam nekoliko zanimljivih mesta i pri tom prešao desetak kilometara. Neka mi ne zamere stanovnici ovog dela Pirota i bolji poznavaoci ako sam u spletu imena kanala i rečnih tokova napravio i neku nenamernu grešku.
Divna gorica je mesto sa verovatno najlepšim pogledom na venac Suve planine. Sa nje se, na suprotnu, istočnu stranu, pruža prelep pogled na Belu Palanku (vazdušnom linijom udaljenu oko 7 km), Divljansko jezero i Šljivovički vrh. To ovaj vrh svrstava u grupu vanredno lepih vidikovaca na takozvanoj ,,Niškoj transverzali’’, koja povezuje najviše vrhove na Svrljiškim planinama i Suvoj planini.
Ovo su sela u južnom delu babušničke opštine u kojima je u drugoj polovini XX veka došlo do izrazite depopulacije i koja su praktično dovedena do granice nestajanja. Istovremeno, to su sela u Pirotskom upravnom okrugu do kojih je, uz obližnju Crvenu Jabuku, najteže doći. Ja sam se u to uverio još 14. novembra 2015, a ovog puta i moj drug i kolega Milan.
Posle obilaska manjih vodopada u lužničkom kraju, okolini Pakleštice, Rsovaca i Smilovaca, došao je red i na one najveće i najlepše - staroplaninske. Prvi od njih je impozantni Kaluđerski vodopad ili vodopad Kaluđerski skokovi, zvanično najveći vodopad kaskadnog tipa u Srbiji.
Kratak vremenski period pre uvođenja ,,policijskog časa'' iskoristio sam da sa svojom porodicom odem do ovog mesta nadomak grada. Neka to bude i moja preporuka za brzi ,,beg'' iz gradske vreve i način kako da bar na trenutak oslobodite sebe od informacija kojima ste ,,bombardovani'' sa svih strana.
Nakon prolaska kroz dobar deo Odorovskog kraškog polja, obilaska Petrlaške pećine i Manastira Svete Petke, Milan i ja smo se uputili do obližnjeg sela Smilovci. Krajnji cilj tog dana nam je bio malo poznati i nedovoljno ,,reklamirani'' vodopad Ripaloto. Bili smo oduševljeni lepotom ovog mesta.
Retko sam u prilici da u toku jedne relacije obiđem dva mesta o kojima sam pisao u svojoj knjizi. Želja da baš to učinim te ponovim na potpuno isti način relaciju od 1. marta 2015, najveće i jedino pravo kraško polje u Srbiji, reka ponornica, zanimljiva i neistražena pećina, kao i još zanimljiviji manastir, obećavali su savršeno ispunjeno prepodne.
Napunjene su baterije i maksimalno kvalitetno iskorišćeno vreme do uvođenja četrdesetočasovnog karantina. Obilazak vodopada u pirotskom kraju nastavljen je u okolini sela Rsovci sa nekoliko njih koji imaju samo periodičan karakter. Ovog puta su, nakon obilnih padavina početkom aprila, bili bogati vodom.
Postoje mesta u okolini Pirota koja mi puno znače i kojima se uve rado vraćam. U selu Gnjilan, nadomak grada, proveo sam puna tri meseca u proleće ratne 1999. godine. Pretposlednjeg dana marta obišao sam selo, išao do njegove crkve, a zatim se popeo do jednog mesta na planini Belavi gde sam poslednji put bio još kao dečak sa svojim ocem.
Dva dana zaredom su prošla uz posetu mestima na kojima nisam bio do sada. Posle vodopada Babatan na Levoj reci kod Dučevca, već sledeći dan tročlana ekipa u istom sastavu je posetila jedan manje poznati staroplaninski vodopad. U pitanju je Beljenica, vodopad koji se nalazi nedaleko od pirotskog sela Pakleštice.
U babušničkoj opštini ima nekoliko zanimljivih vodopada: Buk u kanjonu Stolske reke, Skokovi na Raljinskoj reci, Babatalski skok kod Crvene Jabuke, Ropot kod Štrbovca, Babatal kod Berduja, Babatan u okolini Dučevca... Upravo ovaj poslednji je bio cilj naše tročlane grupe. Iskoristili smo priliku da posetimo i jednu staru, nedovoljno poznatu crkvu, odnosno njene ostatke.
U doba sveopšteg ludila izazvanog širenjem pandemije korona virusa, Milan i ja smo se odlučili za boravak u prirodi, gde sigurno nema korone i gde važe neki drugi zakoni, a ne pravila vanrednog stanja. Obišli smo mesta izuzetne lepote i oprobali novu deonicu puta koja može da posluži kao primer i opštinama u okruženju.
Kao odgovor na višednevnu histeriju izazvanu brzoširećim korona virusom i već izvesnim uvođenjem vanrednog stanja, rešio sam da mir i spokoj pronađem u prirodi. Tog sumornog nedeljnog jutra nisam imao u planu da posetim neko spektakularno lepo mesto u okolini, već da negde relativno brzo odem, sredim svoje misli i što pre se vratim kući. Izbor je pao na posetu kraju koji je dosta bliži Nišu nego Pirotu, uz želju da relaciju izvedem na potpuno isti način kao i 18. januara 2015.
Umesto da osmomartovsko jutro provedemo u toplini svojih domova i u društvu lepših polovina, Milan i ja smo se odlučili za avanturu po kiši, u kraju koji mi je 17 godina ranije pokazao svoje ,,zube''. Nismo imali nikakav spektakularan doživljaj, ali smo se složili da je ova relacija bila dobra priprema za neke druge koje nas uskoro očekuju.
Gradište i Srećkovac su pirotska sela koja se nalaze jugoistočno od grada, sa različitih strana puta i železničke pruge prema Dimitrovgradu. Udaljena su od centra opštine 16 odnosno 18 km. Prvi dan marta sam iskoristio da ih posetim, a ,,kopajući'' po svojoj arhivi došao sam do zaključka da u njima nisam bio baš dugo - punih 7-8 godina. U međuvremenu, ova sela su u svom neposrednom okruženju dobila jedan kapitalni objekat - moderan auto-put.
Nakon naporne pešačke ture od Trnskih Odorovaca do Petačinaca uz reku Jermu, trebala nam je jedna opuštajuća relacija. Izbor je pao na potragu za Srpskim kladencem, slabo poznatim mestom koje se nalazi nedaleko od Pirota. Ja sam ga već obilazio u februaru 2014. godine, pa mi je želja bila da svojim drugarima predstavim kako izgleda potraga za jednim malim objektom na jednoličnom terenu i bez ikakvih bližih usmerenja (izuzev topografske karte). Sneg, koji je pomalo neočekivano napadao prethodnog dana, samo je našu potragu učinio težom i uzbudljivijom.
Prošle nedelje bila je planirana jedna relacija u kraju izuzetne lepote - od sela Trnski Odorovci, uz reku Jermu, do same srpsko-bugarske granice i karaule u selu Petačinci. Dobro društvo, lepo vreme i prepešačenih 28 km, upotpunili su osećaj da se nalazimo u jednom od najlepših delova pirotskog kraja.
Vodopad Bigar je relativno dobro poznat Piroćancima. Obično predstavlja nezaobilaznu usputnu stanicu kada se putuje prema Babinom zubu, Knjaževcu ili Zaječaru. Malo ljudi zna da se iza vodopada, u njegovoj neposrednoj blizini, nalaze još najmanje tri zanimljiva i lepa mesta. Treba ih posetiti prvom prilikom, onako kako sam ja to učinio sa svojom porodicom.
Ovo je lepa planinarska relacija, ali i istovremeno podsećanje i upozorenje na posledice NATO agresije na našu zemlju. Naime, 28. marta 1999. teško je oštećena vojna relejna stanica na Šljivovičkom vrhu i od nje je do danas ostala polurazrušena zgrada.
Kada sam na mestu, gde se obično okupljamo na putu za Visok, video grupu planinara koja je imala za cilj da poseti iste lokacije kao i moja četvoročlana grupa, bio sam srećan što ćemo imati prijatno društvo u obilasku jednog kraja izuzetne lepote. A kada sam čuo da će nam se pridružiti i Lazići, znao sam da nam sledi nezaboravna, kvalitetna i maksimalno ispunjena avantura.
Lepo sunčano vreme bez vetra, dobro društvo i atraktivno mesto, još pri polasku iz Pirota obećavali su nezaboravan zimski dan. Moja i očekivanja mojih kolega su u potpunosti ispunjena. Proveli smo divno vreme na planini, potpuno različito od one svakodnevne rutine na poslu.
Milan i ja smo u nedelju obišli dva sela u slivu reke Lužnice i jedno interesantno mesto na kome ranije nisam bio. To je arheološko nalazište Kulište, u neposrednoj blizini Grnčara, nedovoljno istraženo od strane naučnika, ali zato odavno poharano od strane zlatom opsednutih tragača.
U samom Pirotu nema nekih velikih mogućnosti za duže šetnje u prirodnom ambijentu. Mogu se izbrojati na prste jedne ruke: šetnja prelepim Kejom uz Nišavu, kompenzacioni bazen, uspon na Sarlah. Jedna od relacija koja omogućava uživanje u lepoj prirodi, a započinje nadomak samog grada, jeste ona koja od Gradašnice vodi do lekovitih termalnih izvora Dag banjice.
Hladno i lepo zimsko jutro Milan i ja smo proveli u krajnje zapadnom delu Pirotskog okruga. U relativno mirnu posetu belopalanačkim selima uneli smo i dozu avanture, tako što smo do sela Gradišta došli ,,putem koji se ređe ide'', kroz tzv. Ćirićev prolaz iz Sićevačke klisure.
U skladu sa vremenskim prilikama, raspoloživim vremenom i zdravstvenim stanjem (prehladio sam na kraju prošle godine tokom potrage za Crkvom Svetog Spasa iznad Gulenovaca), odlučio sam da za svoju prvu relaciju u 2020. izaberem posetu kraju koji nikako ne spada u grupu ,,manje poznatih''. To su jedna od najvećih pirotskih sela, koja se nalaze istočno od grada - Izvor i Krupac. Ovog puta u fokusu su bila njihova tri pravoslavna hrama.
Da li znate da se u pirotskom kraju, severno od Dimitrovgrada, nalazi jedino pravo kraško polje u Srbiji? Iako znatno manje površine od Pirotske kotline (,,samo'' 21 km2 površine), Odorovsko ili Smilovsko kraško polje (kako ga često nazivaju) će vas iznenaditi svojom veličinom kada ga prvi put posetite. Ja sam rešio da verovatno poslednju relaciju u 2019. godini posvetim selima na njegovom obodu. Po jednom od njih je čitavo polje dobilo svoje ime.
Posebno su mi drage relacije koje za cilj imaju neko mesto koje sam opisao u svojoj knjizi ,,Lepa, zanimljiva i manje poznata mesta u pirotskom kraju''. Na jedno takvo mesto danas sam, u društvu svojih drugara - Milana i Miće, bio posle gotovo punih deset godina. To je Kardašnica, najviši vrh planine Belave, visok 946 m.
Istočni krak koridora 10, između Niša i bugarske granice, konačno je, posle brojnih odlaganja i probijanja rokova, pušten u saobraćaj 9. novembra ove godine. U ovom članku, za sve one koji još uvek nisu imali prilike, predstavljam deonicu koja je bila najteža putarima za izgradnju - od beloplanačkog sela Crvena Reka do Jelašnice nadomak Niša.
Neobično lepo i pravo prolećno vreme na Nikoljdan iskoristio sam da obiđem dva pirotska sela koja nisu puno udaljena od grada. Jedno od njih je čak u neposrednoj blizini novog auto-puta koji Niš spaja sa Pirotom i bugarskom granicom. Međutim, situacija u ovim selima je takva da bi pojedine kuće u njima mogle da se iskoriste kao dekor za snimanje kadrova horor filmova.
Jedno od zanimljivijih mesta u pirotskom kraju nalazi se na teritoriji opštine Babušnica, blizu sela Preseke. To je još uvek nedovoljno istražena jama Bezdanka, predmet brojnih lokalnih priča i legendi. Posle skoro tačno četiri godine od prve posete ovom misterioznom mestu, u skoro identičnim vremenskim uslovima, ali i u izmenjenom društvu, uspeo sam da je pronađem. Ovog puta moji drugari i ja smo relaciju dopunili i usponom na obližnji Crni vrh, najvišu kote planine Talambas.
Puno ljudi iz Pirota ne zna da najkraća veza između Bele Palanke i Babušnice vodi kroz izuzetno lep kraj u dolini Koritničke reke. Tu, između Suve planine s jedne, i planine Stranje s druge strane, nalazi se nekoliko sela na granici dve opštine. Ja sam u utorak obišao belopalanačka sela Donju i Gornju Koritnicu, a zatim i lepu Koritničku klisuru ili Ždrelo.
U želji da pokažemo koliko cenimo borbu meštana sela Topli Do za očuvanje svojih reka, samog sela i prirodnih lepota u njegovoj okolini, odneli smo im nešto hrane i pića koje smo sami prikupili. Obišli smo i jedno lepo mesto nedaleko od sela i pravili planove za ambiciozne poduhvate na proleće - do nekih od čuvenih Toplodolskih vodopada.
Znao sam da me u ovim selima očekuje tužna slika napuštenih kuća. Međutim, nisam mogao da pretpostavim da ću tokom dvoipočasovne šetnje u njima videti samo jednog čoveka. Potrudiću se da mi u sećanju na Slivnicu i Verzar ostanu lepe stvari, a to su seoske česme.
U okolini Pirota postoji jedno mesto gde se povremeno organizuje uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava i gde je kretanje tada strogo zabranjeno. To je proplanak i nekadašnji vojni poligon na Petlovom bojištu, na granici pirotske i babušničke opštine. U nedelju sam ga posetio posle više od šest godina.
U subotu sam bio prlično aktivan. Posle obilaska udaljenih sela u knjaževačkom kraju i kraćeg odmora, morao sam da ispunim obećanje dato ćerki. Odveo sam je na jedno meni veoma drago mesto koje je vazdušnom linijom udaljeno od Pirota svega nekoliko kilometara.
Prijatno novembarsko jutro sam proveo u obilasku dva sela u južnom delu knjaževačke opštine. Odužio se zbog neplanirane posete udaljenoj i neobičnoj seoskoj crkvi.
Nije nas držalo mesto. Sve ono što se dešavalo na Staroj planini prethodne nedelje, Milan i ja smo teško podneli. Najteže nam je palo to što ništa nismo mogli da učinimo i pomognemo ljudima koji su se borili sa vatrenom stihijom. U razmere velikog požara i posledice koje je on ostavio na najlepšem delu Stare planine, morali smo da se lično uverimo.
I dalje sam svojim relacijama na planini Vidlič. Neuobičajeno lepo i toplo vreme za kraj oktobra, moje malo ,,planinarsko društvo'' iskoristilo je za šetnju i bolje upoznavanje sa basarskim krajem. Za ovu priliku smo bili ,,pojačani'' mojim dobrim drugom i kolegom, iskusnim lovcem i najboljim poznavaocem mesta kroz koja smo prolazili, Baticom Manićem. Koristim priliku da mu se zahvalim za nezaboravan izlet koji nam je organizovao.
Kada volite svoj rodni grad, istražujete njegovu prošlost i najzabitije kutke njega samog i njegove okoline, onda praktično svakog dana naučite nešto novo i otkrijete neko zanimljivo mesto. Neka naredni članak ilustruje na najlepši način pozitivan osećaj koji čovek nosi u sebi kada se zadovoljava sitnim i sasvim običnim stvarima.
Postoje određena mesta u pirotskom kraju do kojih nije preporučljivo ići sam ili bez iskusnog vodiča. Za to postoje dva jaka razloga: 1) do tih mesta ne postoje jasna obeležja pa se do njih teško dolazi i 2) boravak na njima može da bude opasan zbog prirode terena, prisustva divljih životinja, nedovoljne preglednosti u slučaju loših vremenskih uslova i sl. Jama Propas kod sela Činiglavci, u jugoistočnom delu opštine Pirot, ispunjava oba navedena uslova. Danas sam na ovom opasnom, ali i zanimljivom mestu bio sa svojim kolegama sa posla.
Posle protraćenog perioda u trajanju od punih pet nedelja, donekle ispunjenog završavanjem privatnih obaveza i posetom nekih udaljenih delova Evrope, ponovo sam u prirodi i u svom rodnom kraju, u društvu najdražih osoba. Konačno sam ispunio svoju veliku želju da Sašku i Dunju odvedem na jedno mesto na kome nisam bio gotovo tri godine. Kada sam ga poslednji put posetio, 6. novembra 2016, pa i nešto kasnije - tokom 2017, kada sam završavao svoju knjigu, Kozji kamen je još uvek predstavljao malo poznati vidikovac u pirotskom kraju. Ubrzo nakon toga postao je jedna od omiljenih destinacija ljubitelja prirode, lepih pejzaža i fotografija.
Posle osvajanja najviših vrhova Svrljiških planina i Suve planine, vratio sam se istraživanju skrivenih delova Stare planine. Silom prilika u novu avanturu sam krenuo sâm. Peške sam prešao 26 km za vremenski period od 5h, nešto više od 2h sam utrošio na vožnju iz Pirota do polaznog mesta i oko 20 minuta sam odmarao na odredištu. Imao sam veliku sreću sa vremenom. Iako je bilo oblačno i pretilo kišom od samog starta, na svom licu sam osetio svega nekoliko kapljica.
Posle osvajanja Zelenog vrha, najvišeg na Svrljiškim planinama, tročlana grupa u sastavu: Milan, Darko i moja malenkost, otisnula se u novu avanturu u još jednom kraju koji se ne bi mogao nazvati ,,pirotskim''. Uverili smo se da uspon na Trem (1809 m), najviši vrh Suve planine, predstavlja jedan od najlepših i najatraktivnijih planinarskih uspona u Srbiji.
Svrljiške planine predstavljaju planinski venac koji se pruža teritorijama opština Svrljig, Bela Palanka i grada Niša. Obuhvataju površinu od oko 430 km2. Njihova najviša kota je Zeleni vrh, iznad svrljiškog sela Gulijan, sa visinom 1334 m. Upravo je Zeleni vrh predstavljao krajnji cilj tročlane grupe željne nove avanture - kolege Milana, zeta Darka i mene. Avantura nije izostala...
To je staroplaninska visoravan smeštena na nadmorskoj visini 1450-1500 m. Nalazi se u ataru sela Gostuše i do nje se teško stiže, kako pešice, tako i terenskim vozilima. Mog kolegu i prijatelja Milana Jovanovića i mene nije sprečila ni visoka temperatura, ni 12 km rastojanja sa visinskom razlikom od skoro 800 m, niti jako planinsko sunce u povratku, da doživimo lepotu jednog od najzanimljivijih mesta u pirotskoj opštini.
Odavno nisam bio u Zabrđu. U želji da se što bolje pripremim za buduće naporne relacije, obišao sam dva lepa dimitrovgradska sela u samom graničnom području, posetio jedan manje poznati manastir, napušteni rudnik, obnovljenu crkvu i predivno vrelo. O ovim mestima sam već pisao u svojoj knjizi.
Topao letnji vikend iskorišćen je za obilazak još jednog lepog i zanimljivog mesta na Staroj planini, u društvu dragih osoba. Ovo mesto nije dovoljno poznato Piroćancima, a zbog svoje lepote svakako zaslužuje mnogo veću pažnju, makar i markiranu planinarsku stazu. Reč je o kraškoj uvali Ponor, jedinstvenom prirodnom fenomenu u pirotskom kraju.
Posle pet godina ponovio sam avanturu i zašao u prostranstvo kojim se danas mnogo ređe ide nego ranije. Nekada su ovde prolazili karavanski putevi i vojske, a sada, tokom pređena 22 km i četiri i po sati pešačenja, nisam sreo ,,žive duše''. U odnosu na maj 2014, malo sam izmenio svoju relaciju.
Ne računajući Kosovo i Metohiju, Midžor je, sa visinom od 2169 m, najviši vrh Srbije. Nalazi se na teritoriji pirotske opštine. Uspon na njega je atrakcija i zadovoljstvo za sve planinare i ljubitelje prirode u Srbiji. Za mene je to ovog puta bilo nešto posebno jer sam bio u ulozi vodiča svojim kolegama iz fabrike ,,Tigar Tyres'', kao i dragim gostima iz Amerike i Čikaga.
Kada sam pisao svoju knjigu ,,Lepa, zanimljiva i manje poznata mesta u pirotskom kraju'', bilo mi je žao što u nju nisam stavio i priču o dva lepa sela u babušničkom Gornjem Zaplanju - Bogdanovcu i Štrbovcu. Ova priča, kao i prepešačena 32 km po letnjem vremenu za 6.5h, pokušaj su da tu grešku ispravim.
Posle obilaska Manastira Svetog Nikole i kratkog odmora u kafani pored Poganovskog manastira, našli smo se u Zvonačkoj Banji. Posetili smo dva zanimljiva mesta u njenoj neposrednoj blizini, a za mene je to bila prilika da evociram brojne lepe uspomene.
Došao je na red obilazak još nekih lepih, zanimljivih, a manje poznatih mesta u pirotskom kraju, u društvu mojih najdražih kolega. Prvo od tih mesta bio je Manastir Sveti Nikola ili, kako ga meštani nazivaju - Manastir Planinica. Smešten na obodu pirotske opštine, oduvek je predstavljao stub pravoslavlja i srpstva.
Odavno nisam bio tako neodlučan prilikom izbora relacije za vikend. Najpre sam na umu imao neku ,,pešačku'' relaciju, a onda su na krajnju odluku uticali najavljeno veoma toplo vreme i želja da se sa porodicom u nedelju popodne ode na rashlađivanje na bazen u Babušnici. Izbor je pao na jedno mesto na kome ranije nisam bio. Tako sam rano ujutru krenuo u istraživanje jednog novog kraja, bez neke posebne pripreme. Ispostavilo se da sam napravio dobar izbor.
Evo me na teritoriji knjaževačke opštine. Obišao sam dva sela u njenom južnom delu, koja istovremeno predstavljaju najsevernije područje u koje sam stigao tokom svog ,,istraživanja'' pirotskog kraja. U Tatrašnici sam bio prvi put, a Gabrovnicu sam već posetio 2011, tragom jedne, ne baš vesele priče.
Nakon napornih relacija i pravih avantura u prethodnom periodu, rešio sam da lepo vreme predviđeno za ovaj vikend iskoristim na malo drugačiji način. Odveo sam članove svoje porodice do jednog meni dragog mesta u opštini Dimitrovgrad. Treći put sam bio tamo, uvek u ovom periodu godine, i uvek me to mesto iznova oduševljava svojom lepotom.
Učinio sam sve da moj prvi odlazak na ovo malo poznato mesto bude uspešan. Međutim, još na putu između Prisjana i Kamika osećalo se ,,u vazduhu'' da to neće biti lako... Porazi su sastavni deo života svih sportista pa i planinara. U jednom momentu morao sam da donesem tešku, ali i jedino ispravnu odluku. Jednostavno, protiv prirode i iznad spostvenih mogućnosti se ponekad ne može.
Jedna od najnapornijih relacija u životu, ali i jedna od najlepših, u društvu dragih kolega i drugara. Prepešačeno oko 20 km po izuzetno teškom terenu i u veoma složenim vremenskim uslovima. Savladana visinska razlika od oko 700 m (isto toliko u povratku). Zvanično najveći i najviši vodopad u Srbiji svakako i zaslužuje toliki napor. U dve reči - nezaboravna avantura.
Nastavljam lepu praksu da vikendom vodim svoje drage kolege do lepih, zanimljivih i manje poznatih mesta u našem kraju. Ovog puta nam je cilj bio Dupni kamik, jedno veoma zanimljivo i atraktivno mesto, nedovoljno poznato Piroćancima. Iskoristili smo priliku da se popnemo i na obližnji vrh Kitku (1209 m) i uživamo u pogledu sa njega na okolinu.
Najinteresantniji deo doline reke Visočice je kanjon Vladikine ploče, koji se nalazi između visočkih sela Rsovci i Pakleštice. U njemu postoji veliki broj pećina, a najveća i najatraktivnija je istog imena kao i kanjon. Posetio sam je u okviru planinarske akcije koju je organizovalo Udruženje građana ,,Vladikine ploče'' iz Pakleštice.
Rado posećujem sela u opštini Dimitrovgrad. Iako uglavnom napuštena, izazivaju prijatan osećaj i odišu posebnom lepotom. Ovog puta sam imao nameru da pronađem jedan malo poznati vodopad i da bolje upoznam nekada veliko selo Barje. U tome sam imao najbolju moguću pomoć. Moj vodič je bio Cvetko Ivanov, inženjer, profesor i hroničar iz Dimitrovgrada, rodom upravo iz ovog sela.
Prvomajsko prepodne sam sa svojom suprugom Saškom proveo u Temskoj, rodnom selu svog oca. Obišli smo i izletišta uz reku Temšticu, veoma popularna među Piroćancima. Bila su prepuna.
Odavno nisam bio u kraju koji se nalazi severno od Bele Palanke. Rešio sam da ispunim svoju davnu želju i popnem se na vrhove vidljive sa auto-puta iz pravca Pirota. To su Golemi vrh (1022 m) i Suligata (1153 m). Nalaze se u krajnjem jugoistočnom delu Svrljiških planina, poznatim pod nazivom Rinjska planina.
Kao i prošlog, i ovog vikenda je jedan dan proveden u prirodi u društvu dragih kolega. Lepu tradiciju organizacije team building-a nastavili smo posetom nekoliko zanimljivih mesta u Gornjem Visoku.
U nedelju je vredelo spojiti lepo i korisno. Najpre sam svoje kolege po lepom prolećnom vremenu odveo do predivnog Donjeg Piljskog vodopada. Zatim smo prisustvovali veličanstvenom skupu koji su u zabačenom staroplaninskom selu Topli Do organizovali aktivisti pokreta ,,Odbranimo reke Stare planine''. Tako smo dali svoj doprinos borbi protiv pošasti koja se širi Srbijom, a tiče se izgradnje mini-hidroelektrana u zaštićenim prirodnim područjima.
Vučje je vrh na planini Vidlič, udaljen vazdušnom linijom od Pirota oko 10 km na istok, visine 1180 m. Prvi je veći vrh na Vidliču istočno od Basarskog kamena, a vidljiv je i iz grada. Za razliku od markantnog Basarskog kamena koji predstavlja stenovit odsek, vrh Vučje je zaobljen. Posle neuspelog pokušaja njegovog osvajanja sa severne strane u jesen 2014, ovog puta sam rešio da se na Vučje popnem sa jugoistoka, iz sela Krupac.
Ovo markantno uzvišenje, karakterističnog trapezastog oblika, predstavlja simbol Lužničke kotline i izdiže se iznad nje do visine od 1239 m. Moji drugovi su se uverili da predstavlja fenomenalan vidikovac, a napravili smo čitav krug oko njega i posetili dva zanimljiva babušnička sela.
Greben je kraška planina koja se u južnom delu opštine Dimitrovgrad prostire dužinom od oko 12 km pravcem severozapad-jugoistok. Njen najviši vrh je Beženište (1338 m). Vidljiva iz Pirotske kotline i lako prepoznatljiva po obliku svog najvišeg dela, predstavlja ,,magnet'' za planinare, a uspon na njen vrh je svakako jedna od najatraktivnijih relacija u pirotskom kraju.
Postoje mesta u pirotskom kraju koja su me svojom lepotom i zanimljivim pričama vezanim za njih ,,osvojila'' kada sam se prvi put našao na njima. Jedno takvo je Vikalište, fantastičan vidikovac, koji se nalazi u ,,predvorju'' Stare planine i u ataru sela Rudinja.
Lepo nedeljno prepodne sam iskoristio da obiđem dva vrha na planini Vidlič koji se nalaze severno od grada. Gledam ih svakodnevno - sa terase svoje kuće u naselju Barje, kada od kuće krenem prema centru grada ili sa mosta ,,Gazela'', na putu prema ,,Tigru''. To su Čuka (997 m) i nešto viši Mali vrh (1013 m). Nalaze se zapadno od daleko poznatijeg Crnog vrha (1152 m).
Minulog vikenda posetio sam jedan udaljeni kraj Pirotskog okruga i selo Ostatovicu. Nedovoljno informacija, nedostatak bilo kakve signalizacije i loše vreme, praćeno ledeno kišom i sitnim snegom, učinili su da se moj uspon na Ostatovički kamen pretvori u pravu malu avanturu.
Lepo i hladno nedeljno prepodne moj kum i ja smo iskoristili da obiđemo dva udaljena dimitrovgradska sela. Dok sam u Skrvenici ranije bio nekoliko puta, Vrapču sam posetio samo jednom - oktobra 2015, putem uz dolinu Jerme i iz Petačinaca. Ovog puta sam rešio da do Vrapče dođemo iz suprotnog pravca i baš iz Skrvenice.
Selo Staničenje se nalazi na oko 12 km severozapadno od Pirota, blizu auto-puta koji povezuje Pirot i Niš i neposredno pored ušća Temštice u Nišavu. Najpre sam sa svojom porodicom obišao njegovu Crkvu Svete Petke, najstariju u pirotskom kraju, a zatim sam ispunio svoju davnu želju i popeo se na Crvenu stenu, koja ovom selu, na severnim padinama Belave, daje zaista atraktivan izgled. Uzput sam obišao još nekoliko zanimljivih mesta i uživao u prelepom pogledu na okolinu.
Tokom tri sata hoda napravio sam krug oko brda Del (669 m), prešao oko 13 km, posetio četiri sela na granici pirotske i dimitrovgradske opštine, obišao tri seoske crkve, prisustvovao iznenadnim promenama vremena... Ljude koje sam sreo tokom relacije mogao bih da nabrojim na prste obe ruke, što ukupan utisak o poseti ovom kraju čini veoma zabrinjavajućim.
Suva planina je siromašna vodom i uglavnom bezvodna. Ipak, u podnožju ovog planinskog venca koji se od Niške Banje do reke Lužnice pruža dužinom od oko 45 km, nalazi se nekoliko jakih vrela - Mokra, Divljana, Komarica (Ljuberađa), Gornji Dušnik. Međutim, i na samoj Suvoj planini, na oko 1280 m nadmorske visine, postoji jedan jak izvor vode. To je čuvena Rakoš-česma, oduvek poznata kao sastajalište ovčara i govedara, lovaca, šumara, planinara, a u prošlosti i pripadnika raznih vojnih formacija.
Krajnji istočni deo planine Belave predstavlja brdo Sarlah koje zadire u dubinu Pirotske kotline i strmo se spušta do samog gradskog jezgra Pirota. Piroćanci su nekada, naročito u prazničnim danima i za vreme leta, mnogo češće nego danas posećivali svoje najbliže brdo. U želji da se situacija po tom pitanju popravi, napisao sam ovaj članak.
Jesenas sam sa kolegama sa posla bio na Pametniku iznad Dimitrovgrada. Ovog puta sam u društvu svoje ćerke bio na još jednom mestu sa koga je lep pogled na ovu varošicu i pograničnu zonu sa Bugarskom. Nalazi se nešto istočnije od Pametnika, bliže granici, ali i na većoj visini.
Poslednjeg dana stare godine po Julijanskom kalendaru posetio sam dva sela u kojima odavno nisam bio. Relativno su blizu jedno drugom, ali se dosta i razlikuju. Dok je Veliki Suvodol prilično veliko i živo selo nadomak Pirota, belopalanački Telovac sve više liči na ,,muzej na otvorenom''.
Visočica je svakako, uz Nišavu i Jermu, najvažnija reka u pirotskom kraju. Velikom branom je zaustavljena na mestu gde se u februaru 1963. desila prava prirodna katastrofa. Ispod brane Visočica teče još nekih 3.5 km do mesta gde se spaja sa Toplodolskom rekom i gradi Temšticu. Iskoristio sam hladno, ali suvo zimsko jutro da prođem ovom deonicom posle više od sedam godina.
Pirot je jedan od retkih gradova u Srbiji gde za veoma kratko vreme možete napustiti urbano jezgro i naći se na nekom mirnom i lepom mestu. Svakako da je Piroćancima najbolje da za tako nešto izaberu verovatno najlepši gradski kej u Srbiji. Ja ću vam predstaviti jedan njegov deo koji je manje poznat i ređe posećivan.
Poslednjih godina imam običaj da prvojanuarsko jutro, nakon dočeka Nove godine, provedem u prirodi, obilazeći neka meni zanimljiva mesta. Ovog puta sam posetio babušničko selo Strelac. Oduvek je bilo jedno od najvećih i najrazvijenijih lužničkih sela, ali mi se čini da posrće u borbi za opstanak i da polako gubi na svom značaju.
Poslednje jutro u 2018. godini proveo sam u okolini Bele Palanke. S obzirom na hladno vreme, sitnu kišu i maglu, u startu sam znao da izbor relacije nije bio najbolji. Ipak, želja da se vidi nešto novo bila je jača od svega, a upravo su loši vremenski uslovi učinili da mi ovaj dan ostane u trajnom sećanju.
U istom dana kada sam obišao Vojnegovac, rešio sam da iskoristim lepo vreme i obiđem još jedno selo - Kusu Vranu. Iako sam znao da je konačno završen asfaltni put do ovog mesta, odlučio sam da u Trnskim Odorovcima ostavim auto i da do odredišta odem peške. Bio sam nagrađen veoma prijatnom šetnjom u kraju izuzetne lepote.
Vojnegovac je selo koje obitava na obodu jugoistočnog dela Pirotskog polja. Posetio sam ga posle dosta vremena jednog oblačnog zimskog jutra i uverio se da je dobrostojeće u odnosu na većinu sela u pirotskoj opštini.
Meandri su obično karakteristika velikih ravničarskih reka. Nišava pravi jedan takav meandar na oko 8 km nizvodno od Pirota. Pored posete mestu na kome sam zadnji put bio pre osam godina, iskoristio sam priliku da obiđem još neka zanimljiva mesta u blizini.
Izuzetno lep zimski dan, 13. decembar, iskoristio sam za prijatnu šetnju. Do tada nikad nisam prepešačio ovu kratku relaciju. Uvek sam bio u Berilovcu iz Pirota, ili u naselju Četvrti kilometar sa puta za Visok. Ovog puta sam rešio da pešačenjem ,,povežem'' ova dva mesta.
Prethodnih godina neopravdano sam zapostavio neka mesta u opštini Pirot. Tako sam dva sela pomenuta u naslovu poslednji put posetio još u oktobru 2011. Osim što se oba nalaze u severozapadnom delu opštine, iako udaljena međusobno oko 18 km, imaju nešto zajedničko - depopulaciju i ubrzano propadanje.
U želji da proverim jednu informaciju koju sam dobio nedavno, našao sam se u Babušnici. Po hladnom i kišovitom jesenjem vremenu obišao sam njenu Crkvu Svetog Nikole, a potom i obližnja sela u kojima sam bio još u februaru 2013.
Neobično nizak nivo Zavojskog jezera iskoristio sam da svoju porodicu odvedem do njegovih obala. Obišli smo mesto na kome se nekada nalazilo selo Velika Lukanja. U nastavku smo posetili i Gostušu, čuveno ,,Kameno selo''.
Masiv Stare planine dopire južno, na teritoriji opštine Pirot, do reke Visočice i Zavojskog jezera. Iskoristio sam lepo praznično vreme za obilazak upravo kraja koji se nalazi između dolina Visočice i Dojkinačke reke, a koji sam ranije ređe posećivao.
Cele nedelje sam bio uzbuđen zbog odlaska na mesto na kome do sada nisam bio. Kada me veče pre polaska pozvao kum Marjan i potvrdio učešće, znao sam da nas čeka još jedna nezaboravna zajednička avantura.
U želji da na najbolji mogući način iskoristimo bogomdane lepe oktobarske dane, rešio sam da svoje kolege sa posla odvedem do Pametnika, spomenika na Neškovom brdu iznad Dimitrovgrada. Lako je uočljiv kada se iz pravca Bugarske budete kretali ka Pirotu. Ovu relaciju sam već opisao u svojoj knjizi, a sada sam rešio da do odredišta odemo putem kojim sam išao i u decembru 2011, kada sam prvi put bio na ovom lepom mestu.