18aug2022
Priča o pirotskom vašaru
Nakon dvogodišnje pauze, za tačno deset dana, trebalo bi da počne tradicionalni pirotski vašar na lokaciji kod Prisjanskog naselja. Vašar zvanično počinje 28. avgusta na Veliku Gospojinu, slavu grada Pirota. Prolazeći pre nekoliko dana južnom periferijom grada stekao sam utisak da će sve biti spremno na vreme i da, i pored ne baš povoljne epidemiološke situacije, ovog puta neće biti odlaganja.
Još su srednjevekovni putopisci, koji su bili na proputovanju kroz pirotski kraj, pisali o pirotskom vašaru, koji se održavao u vreme praznikа Velike Gospojine, baš kao i u današnje vreme (Lefevr, 1611. godine). U XIX veku i prvoj polovini XX veka pirotski vašar (panair ili panađur) je bio jedan od najpoznatijih u Srbiji i dešavalo se da traje i do mesec dana - od polovine avgusta do polovine septembra. Vašar je bio izuzetan godišnji događaj i njemu je bilo sve podređeno. Prema nekim istorijskim podacima, pirotski vašar 1868. godine je posetilo oko 60000 ljudi. Pirot je tada imao oko 8000 stanovnika. Sa vašara su u svet odlazili čuveni pirotski kačkavalj, pripreman na bačijama, a iz gradske radinosti pirotski ćilimovi. U to vreme Pirot je među gradovima u Srbiji, ali i među trgovcima u Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, Rumuniji i Bosni, zasigurno bio na glasu kao zanatsko-trgovinska varoš i ekonomski centar prostrane oblasti. Nijedan bliži grad se tada nije mogao pohvaliti vašarima kakvi su bili pirotski.
U stvari, dva puta godišnje Pirot je bio stecište velikog broja prodavaca i kupaca odasvuda. Najpre se držao stočni vašar na prostranom vašarištu usred današnje Tijabare. Počinjao je na praznik Cveti (nedelju dana pre Uskrsa) i trajao je 15 dana. Tu se prodavala isključivo stoka. Za vreme trajanja ovog vašara ogromni prostor između mosta na Nišavi, Berilovske kapije i Gradašničke reke ispunjavao se mnogobrojnim stadima ovaca, koza i krupne rogate stoke, koju su bogati trgovci iz Carigrada, Soluna, Vidina i Beograda otkupljivali i svojim goničima odvodili u druge krajeve.
U Barju, o Velikoj Gospojini (28. avgusta) počinjao je trgovački vašar i trajao je mesec dana. Vašarište u Barju je najpre bilo iza ,,Nacionala'', pa se potom selilo na više lokacija. Posle Drugog svetskog rata je najpre bilo iza Jevrejske male (današnje naselje Vašarište), a zatim najduže iza gradske periferije, pored Bistrice.
Vašari su se obično održavali na dan nekog sveca, obično mesnog zaštitnika. Zanimljivo je da Pirot nikada nije imao opštinsku slavu, za takvo praznovanje ne znaju ni najstariji Piroćanci, a nema ni pisanih tragova. Tek u novije vreme, Statutom Opštine Pirot utvrđena je Slava opštine na pomenuti 28. avgust, posvećen Uspenju Presvete Bogorodice odnosno Velikoj Gospojini. Budući da je Pirot još od XVIII veka bio administrativno-privredno-kulturni centar ovog dela Balkana, imao sve elemente urbane sredine, jake trgovačke veze na Istoku i Zapadu, razvijeno zanatstvo i jedan od najboljih sajmova široke potrošnje - trgovački vašar i ugledni stočni vašar, nije bilo potrebe za opštinskom slavom.
Nadaleko čuveni i poznati pirotski trgovački vašar nudio je raznovrsnu robu i za prodaju i za kupovinu. Na njemu su se susretali prodavci i kupci raznovrsne robe i stoke koji su dolazili čak iz Plovdiva, Jedrena i Carigrada, Sereza i Soluna, Epira i Albanije. Na jednom mestu bili su najveštiji ovdašnji trgovci - Turci, Grci, Jermeni i Jevreji. Donosili su najraznovrsniju robu iz Carigrada, Jederena, Plovdiva, Loveča, Džumaje (današnjeg Blagoevgrada u Bugarskoj), Samokova, Sereza, Soluna, a najviše: odeću, obuću, oružje, konjsku opremu, manufakturnu i kolnijalnu robu, duvan, burmut, kafu, šećer, zejtin, pirinač, pamuk, pamučne i skupocene tkanine. Naročito su na dobrom glasu na pirotskom vašaru u XIX veku bili pirotski ćilimovi koje su, uz sukno i debelo platno, najviše kupovali trgovci iz Srbije i ,,od preko Save i Dunava''.
Sa pirotskog panađura vašarlije su odlazile na panađure u Uzundžovo (u Bugarskoj, kod Haskova) i Čingen-saraj (u Turskoj, kod Jedrena). Ovim se panađurima završavala vašarska sezona za tu godinu jer do proleća nije bilo više vašara na drugom mestu.
Razumljivo, na pirotskom vašaru prodavale su i pirotske zanatlije. Čitave godine pripremali su se za vašar i sve je bilo podređeno panađuru. Zatvarali bi i radnje kako bi što više robe pripremili u svojim radionicama. U te dane pred vašar u Pirotu skoro i da nije bilo kupaca. I oni su čekali vašar i niže cene koje su odista bile osetno niže, što zbog veće ponude, što zbog konkurencije, što zbog robe lošijeg kvaliteta.
Mnogo pre nego što će na vašarište prispeti prvi prodavci i mehandžije, sređivan je sajamski prostor, tako da su kupci relativno lako dolazili do robe koja ih je interesovala. Prodavci su se, naime, grupisali prema vrsti robe, što je bilo dobro jer kupac nije morao da obilazi celo vašarište zbog određenog proizvoda, a s druge strane bilo je moguće upoređivanje kvaliteta robe, a sami tim i pogađanje oko cene. Roba se prodavala na otvorenom - na zemlji, daskama, tezgama i u improvizovanim dućanima.
Vašar se očekivao sa velikim nestrpljenjem i uzbuđenjem. Najviše su mu se, naravno, radovala deca, ali su se i mladi i stariji posebno pripremali. Oni iz udaljenijih sela kupovali su robu za celu godinu, a oni iz sela bližih gradu - ono čega nema na selu. Varošanima je pak vašar bio prilika da kupe robu po nižoj ceni. Po nekom nepisanom pravilu, dan je na vašaru bio rezervisan za seljake, a veče za varošane. Vašar je bio, a tako je i danas, idelano mesto da se za kratko vreme i ni za šta potroše velike pare. Istovremeno, vašar je oduvek bio mesto za veliku zaradu, pre svega zanatlija i prodavaca stoke, ali i pekara i kafedžija.
Posle oslobođenja od Turaka 1877. godine i u Pirotu, koji pre toga nije bio u sastavu Srbije, počela se primenjivati Državna uredba o načinu organizovanja vašara i vrsti robe koja će se prodavati. O bezbednosti kupaca i prodavaca brinula je opštinska služba. Naravno da je na samom vašaru bilo krađa i prevara, ali su se rešavale odmah i na licu mesta intervencijom sudskih organa koji su radili samo za vreme održavanja vašara.
Od značajnog ekonomskog i trgovačkog centra u sastavu velike turske carevine, nakon oslobođenja Pirot postaje mala i zabačena pogranična varošica, odvojena od svoje ekonomske zaleđine i oblasti koje su joj gravitirale. Veliki prostor Turske carevine predstavljao je obimno tržište za Pirot u kome je on nalazio snagu za svoj razvoj. Sa Srpsko-turskim ratom i formiranjem granice prema Bugarskoj kod sela Obrenovac, na oko 18 km od Pirota, grad se našao u blizini granice, unutar male, siromašne i privredno nedovoljno razvijene Srbije. Granica je presekla prirodni region Pirota i trgovačke puteve koji su preko sofijske kotline vodili do Carigrada i Soluna, a pirotski vašar je izgubio svoj značaj. To je uslovilo i gašenje mnogih zanata u Pirotu.
U novim okolnostima, kada je pirotski kraj prisajedinjen Srbiji, pirotski vašar je izgubio dotadašnji značaj i primat. No, budući da su posle oslobođenja na pirotski vašar sve masovnije počeli dolaziti trgovci i zanatlije iz svih krajeva Srbije i Bosne, moglo bi se reći da je on i dalje bio jedan od većih i najboljih panađura u zemlji. Nažalost, zanatlije iz drugih krajeva počele su da predstavljaju ozbiljnu konkurenciju pirotskim trgovcima i zanatlijama i zbog toga nisu bili dobrodošli. Kupcima je, naravno, odgovarala takva konkurencija i veći izbor.
Zatim je 1892. godine doneta Uredba koja je značajno pogodila Pirot. Naime, odlukom Ministra narodne privrede Srbije u Pirotu su se mogla održavati dva panađura i to oba marvena (stočna). Dozvoljeno je da se još samo 1893. godine može održati trgovački vašar. Razumljivo, odluka je izazvala veliko nezadovoljstvo trgovaca i esnafskih zanatlija (u Pirotu su tada bila 22 zanatska esnafa) i to ne samo iz Pirota. Za dotadašnji mešoviti vašar izjasnili su se bojadžijski, lončarski, baštovanski, mehandžijsko-kafanski, dunđersko-stolarski, pekarski, mutavdžijski, tkački, abadžijski, rabadžijski, kasapski i tabački esnaf. S druge strane, dolaskom zanatlija iz drugih gradova Srbije najviše su bili ugrožene terzije, krojači, ćurčije, kujundžije, obućari, kolari, papudžije, kačari, kazandžije, opančari i bakali, pa je njima odgovarala doneta odluka i oni su se izjasnili za stočni vašar. Tako su se esnafi u Pirotu podelili u dve protivničke grupe. Najglasniji protivnici ukidanja trgovačkog vašara u Pirotu bili su niški i leskovački trgovci i zanatlije.
Rasprava je trajala pune dve godine, između 1895. i 1897. Opština je stoga odlučila da građani sami odrede profil vašara na zboru (referendumu) 21. septembra 1897. i da se tako reši dugogodišnji spor. Na njemu je, očekivano, narod odlučio da se zadrži mešoviti vašar. Ministar narodne privrede je prihvatio njihovu odluku, ali samo za 1897. godinu, odnosno do donošenja novog Zakona o panađurima. Novi zakon se očekivao sa nestrpljenjem jer su trebale da prestanu razmirice i svađe među zanatlijama pred svaki vašar i neizvesnost da li će biti mešovitog vašara ili ne. U Srbiji je u periodu od 1892. do 1899. ukinuto preko 30 panađura. Međutim, Zakon o panađurima, koji je usvojen tek 1902, definitivno je ukinuo mešovite vašare i dozvolio održavanje samo marvenih vašara.
Ovo je bio veliki i težak udarac za pirotsko zanatstvo. Tek u periodu između dva svetska rata zanatstvo će se oporaviti i zauzeti mesto koje je uvek imalo u privrednom razvoju komune - u vrhu, zajedno sa poljoprivredom. Vraćanje mešovitog odnosno trgovačkog vašara, odmah po završetku Prvog svetskog rata, bio je dodatni stimulans pirotskim zanatlijama za usavršavanje i napredovanje u poslu.
Navedenu priču, o tome kako je pirotski vašar (panađur) izgledao nekada, pronašao sam u zavičajnoj literaturi (Milica Petković: Panađur u Pirotu - Pirotski zbornik br. 25-26, 2000).
Kao što je navedeno, pirotsko vašarište je nekada bilo nedaleko od sadašnjeg centra grada. Sa razvojem grada i njegovim širenjem ono se premeštalo na njegovu južnu periferiju, u prostor močvarnog Barja. Kako sam odrastao u pirotskom naselju koje nosi isti naziv (Barje, još uže - Vašarište), bio sam svedom premeštanje lokacije održavanja pirotskog vašara. Nekada se održavao na prostoru gde se danas nalazi Stovarište građevinskog materijala ,,Barje'', na levoj obali Bistrice i Rasničke reke. Improvizovani drveni most, kojim su posetioci prelazili reku Bistricu, nalazio se pored same zgrade AMSS.
Nakon izgradnje obilaznice oko Pirota, krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog veka, vašarište se pomerilo nekoliko stotina metara na zapad, iza magistrale. Tada je aktivirana i čuvena pasarela, pešački most kojim se prelazila obilaznica i dolazilo na vašar (i dan-danas je koriste ljudi koji idu ka Gradskoj bolnici, Gnjilanu ili Barje Čifliku). Vašar se ovde održavao do 2013, kada je ova lokacija morala da bude napuštena zbog izgradnje savremenog auto-puta. Ovako je to nekadašnje mesto održavanja vašara izgledalo 28. avgusta 2016:
Mnogo bolji pogled na ovu lokaciju je sa brda Sarlah. Slede slike od 26. aprila 2015. (kada su radovi na auto-putu bili uveliko u toku), kao i od 3. februara 2019. i 15. januara 2022:
Ne smem da zaboravim da naglasim da je na lokaciji podno Sarlaha vašar održavan u drugom terminu, početkom septembra. Organizovao se u sklopu obeležavanje Dana oslobođenja Pirota od bugarske fašističke okupacije, 8. septembra.
Na lokaciji pored Prisjanskog naselja pirotski vašar se održava od avgusta 2014. godine. Mislim da se na tom mestu, u kartama označenom kao Mamušnica, nekada nalazio vojni poligon. Tako je lokacija pirotskog vašara pomerena za 2-2.5 km na jug. Ovako je to mesto izgledalo ranije, 22. aprila 2011:
Slede slike pirotskog vašara napravljene na Veliku Gospojinu 2016. godine:
I na kraju, nekoliko fotografija aktuelnog pirotskog vašarišta nastalih 23. aprila 2020: