25aug2023 Predstavljam vam babušničko selo Vrelo

Te 2015. godine pokušao sam prvi put da svoje najbliže saradnike na poslu uključim u realizaciju mojih relacija. Poziv na izlet do sela Vrela poslao sam na dvadesetak e-mail adresa. Verovao sam da je ovo selo velikoj većini mojih kolega sasvim nepoznata destinacija i da ću ih privući zanimljivim pozivom. Sama realacija nije trebalo da bude nešto preterano naporna za njih. Na raspolaganju sam imao nekoliko dana da čekam na prijave i da pažljivo organizujem izlet... Nije se prijavio niko. Nekoliko kolega mi se izvinilo i opravdalo neodložnim obavezama, ali većina nije ni odgovorila na moj poziv.

Razmišljao sam šta je uzrok tome. Da li je selo Vrelo bila privlačna destinacija za moje kolege? Da se nisu uplašili pešačenja po nepoznatom terenu i vrućini zbog svoje slabe fizičke spreme? Da li se neko od njih zabrinuo zbog nekoliko stotina dinara koje će za prevoz dati kolegi koji ga bude vozio svojim autom? Da li je trebalo izabrati neku drugu relaciju, bližu Pirotu, a mnogo atraktivniju? Pitanja je bilo mnogo, a odgovora malo. Rešio sam da se ne razočaravam zbog neuspeha u organizaciji prvog izleta, da relaciju do sela Vrela odradim sâm i da u bliskoj budućnosti, nakon završetka godišnjih odmora, ponovo probam sa nekom novom relacijom... Razmišljanje je bilo ispravno. Kasnije sam imao više uspeha.

Tog lepog letnjeg jutra, 4. jula 2015, najpre sam se našao u 36 km udaljenom selu Grnčar:

...prešao sam most na reci Lužnici:

...i našao se na putu koji povezuje dva tako različita sela - Grnčar u dolini reke Lužnice i Vrelo, tipično lužničko planinsko selo:

Moram da priznam da sam u samom startu bio srećan što niko nije prihvatio poziv jer je uspon bio žestok i pomislio sam da ne bi svako imao snage za savlađivanje takvih napora. Put se konstantno peo uz više lakat-krivina i bio je prilično loš. U daljini se pružao pogled na Suvu planinu, Ostatovički kamen i planinu Kruševicu. Mogao sam da vidim sela Dol i Brestov Dol, Modru Stenu i Veliko Bonjince:

Sve se promenilo... Počelo je da mi bude žao što niko nije pošao sa mnom. Pomislio sam da bi možda ova relacija mojim kolegama bila jedinstveno iskustvo i neponovljivo interesantan doživljaj.

Posle 50-ak minuta napornog hoda našao sam se na ulazu u selo. Vrelo je od Grnčara udaljeno oko 5 km:

Vrelo je selo mahalskog tipa, sastavljeno od nekoliko udaljenih mahala. Maksimalan broj stanovnika je dostignut 1961. godine - 638. Početkom ovog veka bilo ih je pet puta manje:

Odavde je lep pogled na brdo Veliko Crtavo (867 m), karakterističnog piramidalnog oblika. Tu je granica opština Babušnica i Vlasotince. Na vidikovcu sa koga sam posmatrao ovo lepo uzvišenje bio sam na približno istoj nadmorskoj visini kao i njegov vrh:

Dosta kuća u selu je odavno napušteno:

Čitavih dvadesetak minuta mi je trebalo da od ulaza u selo stignem do njegovog ,,centra''. Tu, na 815 m nadmorske visine, nalazi se nekadašnja osnovna škola i glavna seoska raskrsnica:

Tada nisam znao za obročni krst koji meštani Vrela i njihovi gosti posećuju na Spasovdan. Nalazi se oko 500 m istočno od platoa na kome je škola. Obnovljen je 2018. godine i od tada na društvenim mrežama gledam lepe slike sa tih okupljanja. Kada sam 19. januara 2020. u selu bio sa Milanom Jovanovićem, u nekim sasvim drugim vremenskim uslovima, obišli smo i ovaj krst. Čitajte o tome u članku u ,,Arhivi relacija''.

U povratku do Grnčara istim putem posetio sam i baznu stanicu, koja se nalazi desno od ulaza u selo iz pravca Grnčara i vidljiva je sa puta koji povezuje Babušnicu i Vlasotince:

Te lepe stvari koje sam pre osam godina doživeo u jednom tako zabačenom selu kao što je Vrelo, dale su mi nadu da ću na buduće relacije moći da idem zajedno sa svojim najbližim saradnicima na poslu i da mogu da ih privučem atraktivnim destinacijama, kojih u pirotskom kraju ima na pretek.

Nastavio sam sa istraživanjem nepoznatih mesta pirotskog kraja. Odlučio sam da nastavim sa sistematskim pristupom, ali da relacije pažljivije biram i da, po mogućstvu, što više uključujem svoje drugove i kolege. Uostalom, preostale su mi bile najteže, najdalje i najzahtevnije relacije, za koje mi je društvo bilo više nego potrebno. Zbog toga mi je i Vrelo ostalo u najlepšem sećanju, kao neka vrsta prekretnice u priči koju sam započeo zvanično još 2009, a koja je stvarno počela mnogo ranije i koja je na neki način i obeležila moj život.

Trajanje relacije: oko 4.5h

Zahtevnost relacije: srednja (3/5)

Karakteristike: zabačeno i tipično planinsko lužničko selo koje uopšte nije malo i sastoji se iz nekoliko mahala između kojih je rastojanje i po nekoliko kilometara; lep pogled na Suvu planinu, Gornje Zaplanje, dolinu Lužnice, Veliko Crtavo i deo vlasotinačke opštine

Rizici: loš put između Grnčara i Vrela uz konstantan i jak uspon