2jan2025
Dimitrovgradski Gornji Visok: Braćevci - Kamenica - Kamenički ponor
Drugo novogodišnje prepodne proveo sam sa svojim kumom Marjanom u kraju koji se smestio između dve visoke planine, Vidliča i Stare. Odavno nismo zajedno planinarili tako da su nam ovi trenuci, uz lepo i sunčano vreme, obojici izuzetno prijali.
Glavna raskrsnica u ovom kraju nalazi se oko 3 km posle Slavinje i na manje od kilometar ispred Izatovaca. Tu se levo, na sever, ide dolinom Kameničke ili Senokoške reke za Kamenicu i Senokos, a desno se skreće za još jedno dimitrovgradsko selo - Braćevce. Ovo je polazna tačka Marjanu i meni za našu novu planinarsku avanturu:
Najpre idemo u posetu selu Braćevci. To je jedno od najmanjih naseljenih mesta u opštini, smešteno na severnim padinama Vidliča i ,,skriveno'' u šumi na levoj obali reke Visočice. Udaljenost od raskrsnice je svega 1 km:
Na ulasku u selo je most na Visočici:
Braćevci su se ranije zvali Brajkovci ili Brajćovci. Po legendi osnovala su ga dva brata iz obližnjeg sela Boljev Dol. Selo je od Dimitrovgrada udalljeno 33, a od Pirota 36 km. Poslednji popis (2022. godine) beleži samo dva stalna stanovnika, 2002. bilo ih je 12, a 1948. godine - 201.
Odmah iza mosta, na proširenju u centru sela, nalazi se česma sa karakterističnim lančićem za koji je privezano lonče za vodu. Natpis na česmi se teško razaznaje i na bugarskom je jeziku:
Braćevci su polazno mesto puta koji je nekada predstavljao najkraću vezu između Dimitrovgrada i udaljenih sela na severu njegove opštine. Kada je malo istočnije preko planine Vidlič prosečena deonica puta koja povezuje Smilovce, Mojince, Vlkoviju i Donji Krivodol, ovaj put je izgubio svoj dotadašnji značaj i napušten je. Ja sam imao tu sreću da nekoliko puta prođem njime, deonicom od Smilovaca do Braćevaca, 1999. godine, kao član patrole Saobraćajne čete vojne policije i to pinzgauerom. Objašnjavao sam Marjanu kakav je to osećaj bio, a on nije mogao da veruje da su se tim putem svojevremeno kretali i minibusevi. Ono što svakom planinaru preporučujem je da pređe ovu deonicu peške.
Druga stvar po kojoj su Braćevci nekada bili nadaleko poznati jeste proizvodnja crepa. U okolini sela nalazili su se majdani prvoklasne gline, savršene za izradu crepa. U selu je sve do 1953. godine uspešno radila crepana koja je zadovoljavala potrebe staroplaninskih sela za ovim građevinskim materijalom.
Nakon posete Braćevcima Marjan i ja se vraćamo na raskrsnicu s početka reportaže i produžavamo sada u suprotnom pravcu. Do Kamenice ima oko 1.5 km, a usput, severo-zapadno od sela možemo da vidimo kraj u koji želimo da idemo:
U Kamenici, nekadašnjem sedištu opštine za sva okolna sela, idemo do česme i raskrsnice na kojoj se desno ide za Boljevske vrhove:
Nakon kraćeg odmora, Marjan i ja produžavamo putem koji polazi sa mesta nasuprot seoskoj česmi. Prvi put krećem ovom deonicom u nameri da stignemo do mesta koje se zove Kamenički ponor.
Narednih 40 minuta idemo krivudavim putem koji najpre lagano, a zatim nešto jače povećava našu visinu. U drugom delu prolazi kroz borovu šumu. Sneg postaje sve dublji:
Ovaj kraj se zove Rudina. Kada se pred nama pojavio duboki dol, skrenuli smo gore levo, na put koji vodi ka Kameničkom ponoru:
Tako je započeo pravi planinarski deo naše akcije. Deonica je strma, gotovo pravolinijska i duga sigurno 1.5 km. Iza nas ostaju prelepo Izatovsko polje i planina Vidlič. Počinjemo da pravimo česte pauze jer je uspon veoma naporan:
Na jednom mestu prolazimo pored džipa koga su verovatno ostavili lovci. U odlasku i povratku videli smo više njih u ovom kraju.
Negde od 1100 m nadmorske visine sneg postaje znatno dublji i počinje da nam usporava kretanje. Prolazimo između dve borove šume. S leve strane je još jedna dolina. Imamo pogled na Slavinju, najviši deo Vidliča i Rosomački vrh ili Kuklu (1250 m):
Polako počinjemo da se krećemo putanjom koja povija levo, ka Kameničkom ponoru. Sneg je već do kolena i uz veliki napor uspevamo da stignemo do ruba tog mesta:
Vreme je prelepo, ali je sneg omekšao i naše noge lako propadaju kroz njega. Uspevam da napravim svega par fotografija Kameničkog ponora sa ivice velike vrtače. Pretpostavljam da se slično Dojkinačkom i Jelovičkom ponoru ovde sliva voda sa raznih strana i verovatno ponire na dnu. U slučaju jačih voda njen deo očigledno preliva rub ogromne vrtače i sliva se niz dolinu na jug, u pravcu puta koji povezuje Slavinju i Izatovce. Nadmorska visina na kojoj se nalazi Ponor je oko 1200 m:
Neki početni plan je bio uspon na Senokošku čuku (1328 m), vrh na oko 1 km severno od Kameničkog ponora. Međutim, ovde na licu mesta je bilo jasno da to podrazumeva obilaženje velikih vrtača i gaženje dubokog snega, tako da smo na vreme od toga odustali. Hteli smo da se zadovoljimo pogledom na sever sa jednog mesta koje se nalazi istočno od Ponora, na nekih 1250 m visine. Do njega nije uopšte bilo lako doći:
Na kraju i malo razočarenje za Marjana i mene. Od bogznakakvog pogleda nije bilo ništa, ali smo ipak mogli da vidimo Crni vrh (1831 m), Srebrnu glavu (1932 m) i Kom u Bugarskoj (2016 m). S leve strane sam uspeo da uslikam i gornji deo Kameničkog ponora. Definitivno, ovaj kraj zaslužuje da se obiđe po lepšem vremenu.
Na ovom mestu smo bili nakon 1h 45 min od polaska iz Kamenice. Vratili smo se nazad praktično istim putem:
Posle sat vremena smo bili u Kamenici, a 15 minuta kasnije i pored auta na raskrsnici puteva u Gornjem Visoku. Odatle jasno mogu da se vide trasa naše relacije i krajnje mesto na koje smo izašli. Pozdrav od Marjana i mene, posebno za one koji su 73. godište:
Trajanje relacije: oko 6h
Zahtevnost relacije: teška (4/5)
Karakteristike: obilazak dva mesta u dimitrovgradskom Gornjem Visoku - Braćevaca i Kamenice, a zatim uspon na 1200-1250 m nadmorske visine do mesta Kamenički ponor
Rizici: na deonici od Kamenice prema Kameničkom ponoru ne postoje nikakve markacije (bile bi od velike važnosti!); divlje životinje