10sep2021 Od Babinog zuba, preko Midžora, do Orlovog kamika i Martinove čuke

Pre tri nedelje sam imao avanturu u podnožju Midžora. Tada sam se sa Babinog zuba peo na Žarkovu čuku, spuštao u Žarkov dol i ponovo peo, kroz Razdolje, do Tri kladenca, puta za Midžor i Tupanara. U petak sam se u ovom kraju našao pred novim velikim izazovom. I ovog puta moj krajnji cilj nije bio Midžor, već vrh Martinova čuka, udaljen 6 km od najvišeg vrha Stare planine u Srbiji.

 

Tačno je 6:20. Ponovo sam na platou kod planinarskog doma u podnožju Babinog zuba. Cilj moje relacije odavde nije moguće videti jer je udaljen 14 km u pravcu istoka i zaklanja ga Midžor. Plašio sam se najavljenog hladnog i maglovitog jutra, ali je temperatura ,,prijatnih'' 10 stepeni. Malo je vetrovito i vetar će me pratiti tokom celog puta do Martinove čuke i nazad.

Put od Babinog zuba do skretanja za Dupljak, na oko 2 km pre Midžora, neću detaljnije opisivati. Već sam ga predstavio u članku od 21. avgusta ove godine. Samo ću da istaknem da je trajao oko 1h 45 min i da sam na Prilepskom vrhu ponovo posmatrao konje na ispaši:

Pomenuta raskrsnica planinarskih puteva nalazi se nedaleko od izvora Tri kladenca. Od nje produžavam podnožjem masiva Midžora. Uspon je konstantan, ali ne naročito težak za savladavanje:

Dolazim do mesta gde se nekada nalazila pogranična karaula srpske vojske. Put produžava na istok, u pravcu vrhova koje nameravam da posetim. Odavde kreće završni uspon na Midžor koji ovog puta ne želim da propustim:

Posle 1h 55 min hoda od podnožja Babinog zuba, našao sam se na Midžoru (2169 m). Za razliku od poslednjeg boravka na njemu, 6. jula 2019, kada sam predvodio čitavu grupu i kada je u jednom momentu ovde bilo preko 50 ljudi uz nekoliko teretnih vozila, ovog puta sam bio sâm. Petak je, radni dan, a uz to je i vrlo rano. Mir i jutarnje sunce su doprineli da uživam više nego ikada pre na ovom mestu:

Meni je u tim trenucima bilo najvažnije da se odmorim i prikupim snagu za ono što me tek očekuje. Na sledećoj slici moj prst je usmeren ka vrhu Martinova čuka, krajnjem cilju moje relacije. Na potezu od Midžora do vrha Kom u Bugarskoj, upravo Martinova čuka predstavlja najvišu tačku. Na skoro 40 km rastojanja ređaju se vrhovi visine blizu 2000 m (Orlov kamik, Martinova čuka, Golema čuka, Vražja glava, Tri čuke, Kopren, Srebrna glava), ali samo jedan od njih tu granicu i nadmašuje - Martinova čuka (2011 m):

Ne vraćam se odmah na put koji produžava od bivše karaule podno Midžora. Sa našeg najvišeg vrha najpre idem grebenom i spuštam se na taj put baš iznad Dugog bila, ogromne planinske kose kojom se na Midžor može izaći iz Toplog dola i doline Javorske reke:

Kretanje nadalje je pravo uživanje. Put, odnosno bivša patrolna staza naše vojske, povremeno blago krivuda, bez većih oscilacija u visini. Uz to, stalno su mi pred očima vrhovi koje nameravam da osvojim. Desno od mene je duboki Štavljački dol, u kome su izvorišni kraci Javorske reke:

U daljini su Mramor, Bratkova strana, Vražja glava, Tri čuke, Kopren, bugarski vrh Kom... Prizor je izuzetan. Nekoliko stotina metara ispod puta su Štavljačka ili Štavljenska vrela sa koritom za napajanje stoke. 

Na otprilike 3 km istočno od Midžora nalazi se takozvani ,,Bezimeni vrh'' (2009 m). Na njemu je granični kamen. Put prolazi ispod njega i ne posećujem ga. Duboko ispod puta, u Štavljačkom dolu, nalazi se Jenakov govedarnik, mesto koje koriste toplodolski stočari. Još niže je teško pristupačni vodopad Koljčin skok. Sa mesta gde se nalazim postaje jasno koliko ogromno prostranstvo zauzima atar sela Topli Do:

Između Bezimenog vrha i Martinove čuke je stenoviti greben koji nosi naziv Orlov kamik. O njegovom nazivu nešto više pred kraj ove reportaže. Zapadni deo ovog masiva je blag, nema odlike stenskog odseka i na njemu se nalazi najviša kota, visine 1994 m. Od nje se na sever, na teritoriji Bugarske spušta Lomski del. Sa ovog mesta je moguće posmatrati Midžor, udaljen oko 4 km, iz potpuno novog ugla. Odvajam pola sata vremena za uspon na ovaj vrh. U njegovom podnožju su ostaci još jedne karaule srpske vojske. Vidljiva je sa puta. Tu pravim nešto dužu pauzu.

Do Martinove čuke, markantnog zašiljenog vrha u pozadini stenovitog dela Orlovog kamika, nema mnogo - oko 2 km. Vraćam se na put koji sada povija udesno i prolazi iznad istočnog kraka Štavljačkog dola koji se naziva Rančin dol:

Iznad Rančinog dola je planinska kosa na kojoj je Čungulj (1692 m). Ona odvaja Rančin dol od sledećeg dola u nizu, a to je Čunguljski dol. Prolazim iznad ovih mesta:

Put se zatim sužava i pretvara u usku patrolnu stazu. Mislim da nadalje nije moguće kretanje terenskih vozila ili je to prava avantura jer je teren izuzetno strm. Takav je praktično sve do Vražje glave i prevoja Beleđe, udaljenih 4-5 km. Između Martinove čuke i Vražje glave (1934 m) je Golema čuka (1957 m), a staza prolazi njenim podnožjem, kroz kraj koji se naziva Spasova vunija:

Duboko dole u dnu, ispod staze kojom se pažljivo krećem, nalazi se Čunguljski dol u kome je čuveni Čunguljski vodopad. Nazivaju ga još i Veliki Čungulj jer se oko kilometar uz Čunguljski potok od njega nalazi još jedan, teško pristupačni vodopad - Gornji Čungulj. Do Čunguljskog vodopada se dolazi iz Toplog Dola, dolinom Javorske reke.

Dalje, pravcem jugoistok, ređaju se brojni dolovi i planinske kose koje ih razdvajaju, sve do doline Batske reke, u podnožju Vražje glave i Bratkove strane - Krmolj, Krmoljski dol, Kiselički i Kurtulski dol, Ivankovica, Stilov rt, Stilov dol, Odaiško lice:

Martinova čuka je levo gore, iznad staze. Na mestu gde se sa desne strane vidi jedna velika stena, napuštam stazu i krećem uzbrdo ka vrhu. To je najteži deo moje današnje relacije. Strmina je velika, a srce ubrzano radi i ,,silazi u pete''. Krećem se praktično četvoronoške, hvatajući se za busene trave. Pravim česte i kratke pauze i to u sedećem položaju jer se bojim da će me težak ranac koji nosim premetnuti ako stojim. Dok uzimam dah primećujem da sada u daljini mogu da vidim i 14 km udaljeni Babin zub:

Na sreću ovaj uspon nije preterano dug i traje ,,svega'' 20 minuta. Posle tačno 4h od polaska sa parkinga podno Babinog zuba, ili 2h nakon Midžora, izlazim na Martinovu čuku, pogranični vrh koji je praktično jedini u srpskom delu Stare planine, uz Midžor i Dupljak, viši od 2000 m:

Mnogi Martinovu čuku smatraju za bugarski vrh jer je dobila ime po obližnjem selu Martinovu, udaljenom oko 6 km na severoistok. Martinovo se nalazi na obali istoimenog jezerca i pripada opštini Čiprovci. Međutim, neosporno je da se najviša kota nalazi na samoj granici dve države, na mestu graničnog kamena. Dvadesetak metara od ovog mesta je uzvišenje na bugarskoj strani koje je takođe obeleženo:

Pogled sa Martinove čuke je izuzetan:

Nakon odmora i uživanja u pogledu na teritorije dveju država, krećem nazad. Čeka me naporan povratak do Babinog zuba.

Najpre, u želji da izbegnem strmi spust na našu patrolnu stazu i uzak prolaz iznad Čunguljskog dola, idem grebenom. Zatim mi se bugarska patrolna staza učinila boljom pa silazim do nje:

Pošto se bugarski deo nalazi na severnoj strani, njihove borovnice i brusnice su primetno sočnije i ukusnije :-) Tek ovde postaje jasno zašto se ovaj potez naziva Orlov kamik:

Uživam u koloritu boja. Iza sebe ostavljam prelepu Martinovu čuku, prolazim kroz procep između velikih stena Orlovog kamika i spuštam se na dobro poznati put iznad Rančinog dola:

U povratku mi najveću prepreku predstavljaju veliko rastojanje i umor. Na sreću oblaci me spašavaju pečenja na suncu, ali i čine da temperatura ne poraste mnogo u odnosu na jutarnji polazak sa Babinog zuba. Od Martinove čuke do podnožja Midžora mi je trebalo tačno 1h 30 min, a odatle do parkinga ispod Babinog zuba još toliko. Nezaboravno!

Trajanje relacije: 10h, od čega 7h u skoro neprestanom kretanju

Zahtevnost relacije: veoma teška (5/5)

Karakteristike: jedna od najlepših planinarskih staza u našoj zemlji; fantastični predeli i vidikovci na grebenu Stare planine, duž patrolne staze koja prati granicu Srbije i Bugarske; markacija ima ali je nakon Midžora retka i teško primetna, što ne predstavlja problem jer je teren pregledan; borovnice i brusnice

Rizici: prelazi se veliko rastojanje i kolima (od Pirota u oba smera 130 km!) i peške (28 km, oba smera); poneti dovoljno vode za piće i ići samo po lepom i stabilnom vremenu; uspon uz Martinovu čuku njenom južnom stranom je jako strm i nezgodan; moguć jak vetar!