25feb2023 Pećina Sveta voda i vodopadi na Vodeničkoj reci iznad Senokosa

Dok posle tri dana pišem reportažu sa ove poslednje planinarske akcije, kroz glavu mi prolaze sva mesta koja smo Dragana, Ruža i ja obišli u subotu: jezero, vidikovac na planini, brojna sela, reka, pećina, vodopadi... Sasvim dovoljno za jedan nezaboravan dan. Nisam siguran da većina mojih sugrađana, i uopšte stanovnika ovog dela Srbije, ima pozitivan odgovor na pitanje: Jesmo li svesni koliko smo zapravo bogati?

Do Senokosa je moguće doći iz dva pravca. Mi smo izabrali da do ovog najsevernijeg dimitrovgradskog sela dođemo iz Pirota preko Dimitrovgrada, putem preko Kozarice, kroz Smilovsko polje, pa preko Vidliča, Donjeg Krivodola i Izatovaca. Ovaj put je dosta duži (62 km) od onog kojim smo se vratili u Pirot, a koji vodi preko Slavinje, Visočke Ržane, Rsovaca i Planinarskog doma (40 km). U odlasku smo napravili nekoliko pauza. Najpre smo na obalama Smilovskog jezera Savat II osetili svežinu februarskog jutra:

...da bi nešto kasnije uživali u pogledu na Smilovsko (Odorovsko) kraško polje (najveće te vrste u Srbiji!) sa vidikovca na Vidliču, na planinskom prevoju između sela Mojinci i Vlkovije:

Kojim god putem da krenete do Senokosa, morate preći deonicu dugu skoro 5 km, koja vodi uz Kameničku ili Senokošku reku i kroz selo Kamenicu, nekadašnji administrativni centar ovog kraja. Mi smo i na toj kratkoj deonici stali da posetimo jedno lepo mesto. To je stara Kamenička crkva Svete Bogorodice, koja se nalazi na otprilike pola puta između Kamenice i Senokosa:

Ova crkva je sagrađena na desnoj obali Senokoške reke, krajem XIX veka, na temeljima stare crkve. Prema predanju, staru crkvu su zapalili Turci, nakon gušenja Čiprovskog ustanka, jer su se u njoj krile izbeglice iz Čiprovaca (varošica u Bugarskoj sa druge strane Stare planine, prim. aut). Sada je hram u očajnom stanju, bez vrata, prozora i krova. U apsidi se nalaze očuvane freske. Na severnom zidu se naziru tragovi dva sloja veoma oštećenih fresaka, koje pod otvorenim nebom neće opstati još dugo... (Cvetko Ivanov i grupa autora: ,,Vera i kamen (crkve i manastiri)''; Dimitrovgrad, 2018)


Kada sam poslednji put ovde bio, u februaru 2020. godine, aktuelna je bila priča o obnovi ovog objekta. Neka novi letnjikovac, koji je podignut u međuvremenu, bude samo početak jedne lepe i uspešne priče:

Senokoška reka je bogatstvom vode obećavala lep doživljaj na vodopadima na njenoj sastavnici, Vodeničkoj reci:

U Senokos stižemo posle dva sata vožnje iz Pirota, ispunjeni i duhovno bogatiji za mesta koja smo obišli. Namerno automobil ostavljam u centru sela, ispred nekadašnjeg zadružnog doma i spomen-česme, kako bi smo prošli peške kroz selo, osetili njegov duh i videli neprolaznu lepotu staroplaninske arhitekture:

Prolazimo pored mosta na Vodeničkoj reci i česme u Gornjoj Mali (iz 1929. godine, poznata po izvanredno kvalitetnoj mekanoj vodi koja nikada ne presušuje):

Dolazimo do jednog mesta koje nije bilo tako lepo uređeno kada sam poslednji put prolazio kroz Senokos, u avgustu 2021, tokom uspona na Pregradu i Mučibabu. Svaka čast meštanima i onima koji su im pomogli da osmisle tako nešto i da na najbolji način promovišu svoje selo:

Pravac našeg daljeg kretanja, uz dolinu Vodeničke reke, najbolje ilustruje sledeća slika:

Napuštamo, po mom ličnom mišljenju, jedno od najlepših staroplaninskih sela:

Nakon samo desetak minuta dolazimo do mesta gde se nalazi stara krečana i gde je centar za utovar drva koja se svlače sa viših delova Stare planine. Ovde skrećemo desno, na put kojim se ide na vrh Srebrnu glavu, preko krajeva koji se nazivaju Boljevsko letniće i Subegov kamik:

Narednih deset minuta idemo uz konstantan uspon. Prvi put sam na ovom putu:

Stižemo do mesta koje je odlično obeleženo. To je skretanje na strmu stazu, koja će nas kroz šumu odvesti do pećine Sveta voda. Hvala svima koji su mi u pripremi relacije dali informacije i usmerenja za dolazak do ovog mesta. Uspon nije nimalo lak i traje dvadesetak minuta:

U okolini Senokosa postoji više pećina, od kojih je najpoznatija upravo ,,Sveta voda'', pećina u kojoj su od davnina dolazili ljudi da traže lek za svoje bolesti, verujući da je voda u njoj lekovita. Nalazi se na oko 1200 m nadmorske visine, ispod vrha Dolnjo kale. Vidljivi i dostupni deo pećine nije veliki (oko 20 m), ali za prave ljubitelje prirode i speleologije je zaista užitak! U dnu male dvorane nalazi se mali otvor koji se gubi u mraku podzemlja i sam Gospod zna gde vodi... (preuzeto sa info-table u selu Senokos)


Naše ,,istraživanje'' unutrašnjosti pećine je trajalo oko 15 minuta. Naravno, da je za potpunije uživanje u njenoj lepoti i detaljnije istraživanje potrebno više vremena i osvetljenje bolje od onog koje smo mi imali. Meštani Senokosa smatraju ovu pećinu svetilištem sa svetom vodom. Prema kazivanjima, u tursko vreme je služila kao crkveni objekat, a danas je uglavnom posećuju planinari i oni koji se nadaju da će im pećinska voda isceliti bolesti, posebno u vezi sa očima. (Georgi Zdravkov, Slobodan Sotirov: ,,Senokos - selo koje ne sme da nestane''; Pirot, 2012)

Za nekoga kao mene, ko je prilično klaustrofobičan, ko izbegava ulazak u pećine i za koga su najveći speleološki ,,poduhvati'' do sada pećina Vladikine ploče, ulazne dvorane Vetrene dupke i Petrlaške pećine, Stopića pećina na Zlatiboru, te Drogerati i Melisani na Kefaloniji, ovo je bilo jedno od lepših iskustava. Svoj boravak na ovom mestu morali smo da obeležimo na nama svojstven način:

Ako je uspon do pećine Sveta voda naporan i težak, šta tek reći za silazak. Zahteva maksimalnu pažnju:

Po silasku na put koji vodi za Srebrnu glavu, ne vraćamo se nazad već produžavamo dole kroz šumu i vrlo brzo se vraćamo na glavni put koji vodi uz Vodeničku reku:

Pećina Sveta voda nas je očarala, ali je ono najlepše tog dana tek trebalo da usledi. Najpre prelazak Vodeničke reke, blizu mesta gde se u nju uliva potok Vrla bara, oko 2.5 km uzvodno od Senokosa:

...nastavak puta desnom obalom Vodeničke reke:

...i nakon desetak minuta od prelaska reke, dolazak do skretanja za izletište kod tzv. ,,Marine česme'':

Ovo mesto, odnosno njegovo ime, prate kontroverze, pa hajde da ga nazovemo njegovim starim imenom - ,,Izvorište'', kao što piše na samoj spomen-ploči na česmi. Poznato je po tome što je ovde 2. juna 1944. godine formiran Caribrodski partizanski odred i što se nedaleko od mobilijara na izletištu još uvek mogu videti temelji kućice (planinarskog doma), namenjene šumarima i izviđačima:

Ovde put polako napušta dolinu Vodeničke reke i počinje da se penje ka Prelesju, šumarskoj bazi u podnožju Pregrade. Nakon svega nekoliko minuta se dolazi do ključnog mesta za sve one koji žele da posete tzv. Senokoške vodopade na Vodeničkoj reci - na prvoj oštroj levoj krivini desno se odvaja staza koja nastavlja da prati tok reke:

Staza je sada mnogo bolje uređena nego ranije. Slivanje vode, stene obrasle mahovinom, stabla drveta nasred same staze i huk Vodeničke reke upotpunjuju sliku ove lepe deonice:

Između 15 i 20 minuta treba da se stigne do obeleženog mesta gde kreće spust do prvog od tri vodopada u nizu. Sam silazak je sada mnogo bezbedniji i lakši, zahvaljući konopcima koje je postavila Turistička organizacija Dimitrovgrada:

Usledilo je uživanje u lepoti vodopada Skok. Ne može da se poredi po visini sa nekim drugim u dojkinačkom i toplodolskom kraju, ali je svakako jedan od najlepših na Staroj planini. Za razliku od februara 2020, kada sam ga sa grupom planinara iz Pirota i Niša zatekao okovanog ledom, ovog puta je bio u mnogo lepšem izdanju:

Posebno zadovoljstvo predstavlja boravak iza vodene zavese ovog sjajnog vodopada:

Sva tri vodopada na Vodeničkoj reci, koje smo imali nameru da posetimo, nalaze na međusobnom rastojanju manjem od jednog kilometra. Napuštamo fenomenalni vodopad Skok, vraćamo se na stazu i nastavljamo uzvodno. Prohodnost staze je sada nešto slabija:

Mesto silaska do Dvojnog vodopada, drugog u nizu, nije tako dobro obeleženo kao do vodopada Skok - samo par vezanih kesa i strma staza koja se nazire kroz šumu ukazuju na to. Nema konopaca i silazak je baš nezgodan:

Dvojni vodopad je svoj naziv dobio po dva odvojena mlaza koji se slivaju sa stene visoke desetak metara:

Da bi se došlo do vodopada Ivkov vir, nije potrebno vraćati se na stazu. Ovaj vodopad je od Dvojnog udaljen svega nekoliko stotina metara. Ranije smo Dvojni vodopad obilazili sa njegove desne strane i išli do Ivkovog vira samim koritom reke. Sada prepoznajemo stazu na suprotnoj levoj strani (gledano uzvodno!) i za svega nekoliko minuta dolazimo do donjeg dela vodopada Ivkov vir, tačnije vodopada koji se nalazi neposredno ispod onog ,,glavnog'':

Za dolazak do platoa nasuprot vodopadu Ivkov vir, treba se još malo potruditi. Napor se svakako isplati i bivate nagrađeni prelepim pogledom na vodopad koji se u obliku dve kaskade provlači kroz uzan procep između stena. Prizor koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim i u koga se obično zaljube oni koji ga prvi put vide:

Povratak na stazu sa ovog vodopada takođe nije jednostavan. Oduševljeni svime što smo tog tmurnog dana videli, započeli smo povratak u selo Senokos. Za to nam je bilo potrebno oko 1h 20 minuta od vodopada Ivkov vir. Dobar deo tog vremena nas je pratila kiša:

Trajanje relacije: oko 9.5h

Zahtevnost relacije: teška (4/5)

Karakteristike: fenomenalna planinarska relacija, raznovrsna i sadržajna; podrazumeva posetu mestima izuzetne lepote (vodopadi) i onima koja su sama po sebi zanimljiva (stara crkva kod Kamenice i pećina Sveta voda)

Rizici: ima ih nekoliko - jako naporan uspon kroz šumu do pećine Sveta voda, strm silazak do vodopada na Vodeničkoj reci i naporan povratak na stazu, neobeležena mesta za silazak do Dvojnog vodopada i vodopada Ivkov vir