28may2026
Sećanje na jedan lep izlet do Gostuše i Vrtiboga
Ovo je bio jedan od mojih prvih odlazaka do ,,Kamenog sela'' i Vrtiboga, možda i najlepše staroplaninske visoravni. Prošlo je tačno 15 godina od tog nezaboravnog dana, 28. maja 2011, koji sam proveo sa svojim kolegama sa posla. Mnogo je vremena prošlo. Nažalost, neki od njih više nisu sa nama...
Krenuli smo sa nekoliko vozila iz Pirota. Najzabavnije je bilo grupi koja je put Srednjeg Visoka pošla vojnim Pinzgauerom. Ja sam bio u njoj:
Deonica od Belskog mosta do Belskog krsta (skretanje za selo Bela), i dalje - do Velike Lukanje i Gostuše, tada nije bila asfaltirana. Ovako je put izgledao iz perspektive nekoga ko je bio u tovarnom prostoru Pinzgauera i u vidokrugu konstantno imao belu Ladu Nivu:
Sada je put mnogo bolji. Posle duže od sat vremena, našli smo se u 28 km udaljenoj Gostuši:
Gostuša je na sve ostavila jak utisak. Naše odredište je bilo na samom kraju sela. Bili smo gosti porodice Vidanović, pionira u razvoju seoskog turizma u Gostuši:
Sećam se da su belmuž, pita sa sirom, kiselo mleko, jagnje pečeno ,,pod vršnjak'' i hleb ,,iz vurnju'' bili ,,hit'' tog dana:
Posle ručka usledio je obilazak sela peške:
A onda se grupa od nekih 12 ljudi potovarila u dva terenska vozila (Ladu Nivu i pomenuti Pinzgauer) i, na moje veliko zadovoljstvo, krenula put Vrtiboga. Vratili smo se skoro 4 km putem kojim smo došli u Gostušu. Tu se, u blizini nekadašnje Velike Lukanje i visoko iznad severne obale Zavojskog jezera, nalazi skretanje (još uvek neobeleženo!) na takozvani Lukansći put. On preko Kalimana i Presedline vodi na Vrtibog:
Mesto Presedlina (gde su se u prošlosti menjali konji, oko 1100 m n.v.), u podnožju brda Popuščevica, pokazalo se kao idealno za odmor pred najteži deo relacije. Ovde se ,,sreću'' atari Gostuše i Bele. Na staroj česmi tada je još uvek bilo vode:
Kolotrazi su postajali sve dublji, put sve lošiji. Po izlasku na ravniji teren, naišli smo na blato. ,,Pinc'' je bez problema savladavao sve prepreke. Lada Niva se dugo hrabro borila sa njima, da bi na jednom ,,kritičnom'' mestu ostala zaglavljena u blatu pa smo morali da je guramo van njega. I dan-danas, kada peške prolazim ovu deonicu ispod Vrha (1588 m), setim se tog događaja:
Lada Niva nije mogla dalje. Nije bilo mesta za sve u tovarnom prostoru i u kabini Pinzgauera. Dobrovoljno sam se sa par drugara prijavio da krenemo peške, preko Vrha, masiva koji ograničava visoravan Vrtibog sa južne strane. Veći deo grupe je trebao da produži Pinzgauerom, obilaznim putem preko Dela, i da se zatim svi nađemo na Vrtibogu. Pred nama je bilo visoko brdo sa gustom travom:
U početku smo išli zajedno, da bi se kasnije razdvojili. Prošao sam nešto zapadnije od najviše tačke, na blizu 1600 m visine, i već posle 25 minuta bio sam spreman da se spustim na Vrtibog. Otvorilo se široko zeleno prostranstvo i, sasvim sigurno, imao sam pred očima jedan od najlepših prizora u svom životu, U daljini, na Vrtibogu, videlo se krdo krava. U pozadini su bili: Studenička čuka, Mramor, Bratkova strana, a u daljini su se između oblaka pojavljivali Tri čuke i Kopren:
Pod nogama su mi bili hektari i hektari najkvaltetnijih staroplaninskih pašnjaka. Krenuo sam malo levo, kako bih se susreo sa ostatkom grupe, koja je Pinzgauerom već bila stigla do ,,kapije'' Vrtiboga:
Sada smo se nekako svi sabili u zadnjem delu nekadašnjeg vojnog vozila. Do krajnjeg odredišta imali smo nekih 3 km, ali smo zastali kod neke ovčarske kolibe. Nekoliko nomada je tu provodilo leto čuvajući svoju stoku:
Produžili smo peške, u pravcu bivše gostuške mlekare. Tamni oblaci su prekrivali nebo i pretili kišom:
Obišli smo Arbanaški kladenac, glavni izvor vode za piće na visoravni Vrtibog. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1500 m. Tada nije bilo sadašnje farme na Vrtibogu, već samo ostaci kamene građevine. Na kladencu je bilo mnogo više vode nego danas:
U fokusu nam je bila stara mlekara, nalik na kojekakav kameni zamak. Beli konj, koji je mirno pasao u blizini, učinio je da prizor pred našim očima bude nestvaran i da zaliči na segment iz najlepše bajke:
Čini mi se da se nigde na Staroj planini vreme ne menja tako brzo kao na Vrtibogu. Taman smo došli do najistočnijeg kraja ovog prelepog prostranstva, tamo gde se visoravan spušta u dolinu Dojkinačke reke, kada je krenulo da grmi i da pada kiša. Žurno smo krenuli nazad, u naš omaleni ,,pinc'':
Na sreću, kiša je samo kratko zapretila i ubrzo stala. Nismo doživeli nevreme, koje se na Vrtibogu opisuje kao da ,,sa neba padaju užarene lopte''.
Trajanje relacije: oko 9h
Zahtevnost relacije: veoma teška (5/5)
Karakteristike: neke od najlepših staroplaninskih slika, koje ostaju u sećanju za ceo život - Gostuša, kao autentično staroplaninsko selo, i prelepa visoravan Vrtibog; proleće je jedno od najlepših perioda u godini za posetu ovim mestima
Rizici: put za Vrtibog je veoma loš i mogu ga savladati samo terenci; ako idete peške treba da znate da vas čeka oko 10 km puta i savladavanje visinske razlike od skoro 800 m (od skretanja iznad Zavojskog jezera); na Vrtibogu se vremenski uslovi menjaju kao na traci i moguće je u jednom danu doživeti nekoliko godišnjih doba; zaklona od nevremena, jake kiše i grmljavine praktično nema!























































 na putu za Bratkovu stranu-0-1280x960.jpg)




















-0-1280x960.jpg)











.jpg)

.jpg)


















